Bila je Silvestarska noć, kada sam se napokon slomila.
Moja energija je istekla. Ponovno sam ju, kao da mi ništa ne znači, dijelila šakom i kapom.
Praznina koju sam osjećala, probudila je duboku bol. Osjećaj besmislja. Gubitka. Nedostatka smjera. Svrhe. Ljubavi. Prijateljstva. Probudila je ludost, a tijelo boli napajalo se mojom nevoljom… Javila se sumnja u put koji koračam i nedostatak vjere u savršeno funkcioniranje predodređenog plana, koji izranja iz univerzalne inteligencije. Moj hipersenzibilni stroj, izoštren i prijemčljiv i za one najsitnije i najfinije čestice energije, predugo je radio iznad svojih mogućnosti, dozvolivši drugima da se napajaju na njega i uzmu sve ono što im je potrebno.
Widget not in any sidebars
Bila je Silvestarska noć, kada se u meni nešto prelomilo. Kada sam jasno rekla da je dosta.
Zbog potrebe za refleksijom i punjenjem krajnje ispražnjenih baterija, odlučila sam se odvesti na Sljeme. Dok su se drugi okupljali, družili i veselili… jer tako “treba”, ja sam ponovno odlučila potražiti sebe. Izgubila sam se, morala sam se pronaći. Bijeg i odmak, bili su jedina opcija.
Bilo je maglovito, hladno i mračno, a bol koju sam osjećala ponovno je palila lampicu, koja će mi osvijetliti put. Učinila je to mnogo puta prije kada sam, prepuna sumnje i pitanja, izgubljena pristala uz cestu. Kada padneš na dno, kada neosvješteno prineseš svjetlu svjesnosti i kada napokon osjetiš ono što si ranije nisi dopustio osjećati, tada znaš da je sve povezano. Tada zaviruješ u prostor koji postoji između podražaja i reakcije, čistiš suvišno, tvoja vibracija raste, a život tvoju hrabrost nagrađuje promijenjenim životnim okolnostima…
Drveće je, u svoj svojoj snazi i mirnoći, izranjalo iz mraka, osvještavajući zabludu u kojoj sam bila. Bilo mu je savršeno svejedno za Staru i Novu godinu. Okolnosti. Materiju. Definicije. Odredbe. Neopterećeno datumima i mjerenjem vremena, odisalo je savršenom prisutnoću i uronjenošću u ljepotu tog prolaznog, sadašnjeg trenutka. Upijalo je snagu i potenijal, koji iz tog trenutka izranjaju. Postojalo je, slobodno od očekivanja, bivajući jedno sa životom.
Dok sam udisala hladni, šumski zrak, gledala sam svjetla grada. Shvaćam… Ništa, što pokreće cijeli taj cijeli sustav, taj grad, pa i te vrijedne mraviće, koji u njemu juricaju, rade i, naprosto, žive… ovdje nema nikakvu važnost. Ništa, važno tamo dolje, ovdje nema svoje značenje, ni težinu koja iz tog značenja proizlazi. Taj savršeno definirani, egzaktni, materijalni, fragmentirani, “donji” svijet, potpuna je suprotnost cjelovitosti i jednostavnosti, kojom odiše “gornji”.
Ondje gore, u šumi, vlada neki drugi svijet. Neka druga pravila. Svijet, u kojem su stvari jasnije… I daleko jednostavnije. Mjesto je to gdje slobodno stojiš sa svojim bolima, neopterećen strahom od razočaranja koje proizlazi iz nerazumijevanja i nedostatka podrške najbližih. Posebna je to dimenzija slobode. Mira. Ispunjenja. Dimenzija, u kojoj sam na trenutak pronašla ono za čime tragam cijeloga života. Ondje je sve divno, upravo takvo kakvo jest. Ali, nema tu mjesta stagnaciji, o ne! Svaka promjena koja nastupa, prirodna je, postepena i potpuno normalna. Svetost te jednostavnosti i nevjerojatne ljepote, kao da je u sebi skriva smisao svega. Priroda uči čovjeka nevezanosti, konstantnoj prilagodbi i promjeni. Tišina i mirnoća, tako nepravedno marginalizirane, ne znače stagnaciju. Upravo suprotno, zbog usklađenosti sa Univerzumom i mira kojeg ta usklađenost potencira, one su plodno tlo našem napretku i kreativnosti. Tapkamo u mraku, slijepi. Težimo pogrešnim idealima, koje projiciramo u budućnost, koja nikada ne dolazi. Jurcamo za stvarima, gomilamo očekivanja, nesvjesni ljepote, savršenstva i slobode, koji nas mimoilaze, a skrivaju se u apsolutnoj jednostavnosti sadašnjeg trenutka. Iskonska radost i zadovoljstvo izviru iz čistog srca, slobodni od ikakvih materijalnih obilježja i kategorizacija.
Ja, zarobljena u svojim misaonim procesima i težnjama. Savršeno prisebna šuma, koja jednostavno jest. Jest slobodna. I svijet, u kojem je sve to povezano i cjelovito.
Rekla sam tada: “Ja jesam”, i slušala tišinu…
Tko sam?
Ponovno sam to uspjela zaboraviti…
Ponovno sam pala u zamku.
“Ja jesam… ”
Tišina je davala odgovor.
Ja jesam ta tišina. Praznina. Cjelovitost. Punina..
Ništa nije rečeno, pa opet, ni jedno moje pitanje nije ostalo neodgovoreno.
Tišina je govorila energijom, jezikom koji sam najbolje razumjela.
Znala sam, tada, da je sve upravo onako kako treba biti. I da nisam sama.
Život me, kao i uvijek, vodi ondje gdje mi je mjesto.
Više nisam bila izgubljena. Znala sam da hodam svojim putem. Kakav god on bio. Sviđao se on mom egu u datom trenutku, ili ne.
Čuli su se pucnjevi. Ljudi su slavili, očekivali bolje sutra. “Oh, kako naivno!”, pomislila sam. “Bolje sutra! Kao da danas nije dovoljno dobro… ” Napustio me pritisak kako moram biti dijelom te vesele mase.
Widget not in any sidebars
Dok sam tako na svojim leđima osjećala terete cijelog svijeta, pustila sam tišini da me prekrije poput zaštitnog vela, a neugodi i boli da jednostavno prebivaju. Ionako im nikada nisam uspijevala pobjeći. Čini se.. Blagoslovljena sam zbog te činjenice da jednostavno ne mogu potiskivati, bježati ili skrivati. Ja naprosto… osjećam. Oh, kako li sam osjećam! Osjećam za sve one koji se boje osjećati.. Osjećam za sve moje pretke.. I za one što tek nadolaze. Ta ranjivost, možda je moja najveća snaga. Bilo kako bilo, nosim ju poput odličja.
Na toj visini… Dok su crni oblaci jurcali su iznad moje glave i svako toliko prekrivali okrugli mjesec, koji je na snježnu stazu bacao svoju čarobnu, srebrnu svjetlost.. Stajala sam prazna, umorna, iscrpljena, izgubljena.. Stajala sam blagoslovljena.
Nekada se trebamo potpuno izgubiti kako bi se ponovno pronašli…
Da. Nisam se pravovremeno i redovito punila. Ponovno sam se zaboravila. Ipak, bol koju je ta praznina probudila, omogućila mi je da ponovno progledam pa spoznam svoje potrebe, za koje sam toliko dugo bila slijepa. Volim to svoje, savršeno zdravo ludilo koje se javi kada egzistiram u savršeno ludim okolnostima. Nekada je to naše ludilo jedino što je zdravo u bolesnim okolnostima u kojima se nalazimo, a bol nas prisili da zastanemo i djelujemo u smjeru mijenjanja tih okolnosti koje nas ne zadovoljavaju.
Zadnja večer uspješne 2017., čini se, pokazala se savršenom za napuštanje starih obrazaca i čišćenje zaostalih niskih energija iz mojih energetskih polja. 🙂
Zato…
Poštujem kaose, jer znam da donose promjene.
Poštujem besmislje, jer znam da u sebi skriva smisao.
Poštujem svoje slabosti, svjesna da se u mojoj spremnosti da prigrlim “najgoru” verziju sebe krije moja najveća snaga, koja postaje nevjerojatnim elementom rasta.
Poštujem ljutnju, jer me ego tada uči što ili tko nije dobar za mene.
Poštujem i svaku svoju prolivenu suzu, jer me ona podsjeća da živim, osjećam i volim.
Bol je najbolji učitelj. A samoća joj je prijatelj! Sjetite se toga u onim najtežim trenutcima! Ona nam sugerira da je nešto pošlo po krivu i otvara vrata promjeni, koja nam daje mogućnost da procvjetamo!
Autorica: Ana Matorić, mag.paed.soc
https://anamatoric.wixsite.com/givingisreceiving
