Ja sam specijalist za multitasking. Čitam, jedem, gledam TV i tipkam na računalu. Sve u isto vrijeme. A u mojoj glavi već bruje nove ideje i stvari koje moram uraditi danas, sutra ili bilo kada. Mogu i pričati sa punim ustima. Naravno, niti sam što pročitao, zaboravio sam što sam pojeo, za TV me ionako boli briga a moj razgovor ionako nitko nije razumio.
Widget not in any sidebars
Dugo vremena se smatralo da je osoba sposobna za multitasking poput supermana kojeg treba slaviti i obožavati. Multitasking je bio pojam uspješne osobe koja može uraditi puno stvari odjednom. Nešto slično kao i amerikanci koji se hvale da rade dva ili tri posla istovremeno ili da bi taman pokrili osnovne životne potrebe ili da bi zgrnuli toliko novca da nemaju vremena da ga potroše. Jer rade po cijele dane. Jedan od osnovnih parametara uspješnosti jednog društva ili države jeste Brutto društveni proizvod.
Samo ako BDP raste, mi smo uspješni, zadovoljniji, sretniji, imamo više novca i bogatiji smo. Ako BDP pada, pada i vlada jer ništa ne valja. Problem sa BDP-om jeste da se on računa na način da ne govori o kvaliteti života nekog društva, već o hiperaktivnosti. Što se više radi, stvara, proizvodi, to je društvo uspješnije. Viši je BDP.
Nedavno je jedan ekonomista objasnio i da ako se razbije staklo kod kuće, BDP raste. Ako nešto srušite, BDP raste. Ako vojnik ispuca sve metke, BDP raste. Sve je to povezano sa proizvodnjom i uslugama. Bitno je da BDP raste. Pa neka sve ode k vragu. Samo nek se radi i stvara.
Sedamdesetih godina u Butanu je pokrenuto drugačije mjerenje BDP-a. To su nazvali Gross National Happiness (Brutto Društvena Sreća). Tijekom vremena su dodavani novi prijedlozi od strane ekonomista pa tako sada imamo i Brutto Društvena Dobrobit. U više kategorija vrednuje se kvaliteta života a ne samo količina dobara i usluga koje se nude na tržištu.
Multitasking je dio problema koji se prezentira da je više bolje. To bi bilo slično da kažete da je jedna baklava (odaberite sami što slađi kolač) bolje nego nijedna, dvije bolje nego jedna a tri bolje nego dvije. Problem je što malo tko može pojesti dvije a da ne spominjem tri baklave. Izlazi vam na uši. Očito da više nije bolje. Kvaliteta nije kvantiteta. Pronaći balans u životu i radu nudi veću kvalitetu od gomilanja stvari.
Malo tko da nije sastavljao TO DO listu sa svim potrebnim stvarima koje se moraju uraditi toga dana. Počnemo rano ujutro dok ispijamo kavu ili se tuširamo. Deseci misli nam padaju na pamet. Sve što se treba uraditi, započeti, završiti, prolongirati, selektirati, proslijediti, zaboraviti. I prije nego li stignemo na posao, malo nam je jedan list A4 formata da zapišemo sve ideje. Zavrti nam se u glavi od pustih zadataka koje sami sebi zadajemo. Onda ih počnemo križati ali opet ostane pola stranice sa zadacima. Jedan dio njih bi najrađe preskočili i zanemarili a uglavnom bi one manje važne odmah odradili. Ali, život nije takav. Ono što je bitno moramo riješti kao prvo.
Stephen Covey navodi kako možemo odrediti prioritete da nam svi ti zapisani zadaci ne zagorčaju život. Podijelimo jedan kvadrat na četiri dijela: BITNO/HITNO, BITNO/NIJE HITNO, NIJE BITNO/HITNO i NIJE BITNO/NIJE HITNO. Ako bi ste odabrali ono što morate (ne što želite) uraditi kao prvo, većina ljudi bi uprlo prstom u BITNO/HITNO, jer valjda je taj zadatak bitan i očito je hitan. U redu, prihvaćam odgovor, ali samo uvjetno. Ako slijedite pravilo bitno/hitno, cijeli život će te provesti pod stresom, rješavajući na brzinu, žurno, bitne stvari. Rezultat toga često će biti loš. Pod stresom se ne može raditi dobro i kvalitetno. Onda, uvijek bi trebalo staviti kao prvu stvar koja se mora uraditi BITNO/NIJE HITNO. U ovom slučaju imate dovoljno vremena, jer nije hitno, da planirate i pripremite se za bitan zadatak. Bez stresa.
Primjetili ste da Covey ne spominje da se uradi dvije, tri ili više stvari odjednom. Jedan zadatak pa drugi. Ne spominje multitasking. Možda ste čuli za izraz manje je više. To isto vrijedi kada odabirete što prvo trebate napraviti. U svojoj knjizi The One Thing, Gary Keller i Jay Papasan, navode koliko je bitno da se fokusirate samo na jednu stvar koju ćete obaviti. Nakon toga idete na drugi zadatak. Svodi se da odabirući smisao onoga što živite i radite, potom slažući prioritete, povećavate produktivnost i na kraju imate rezultat.
I prema istraživanjima koje su obavili neuroznanstvenici, otkriveno je da naš mozak ne funkcionira na multitasking platformi. Postoji barijera, nešto poput start/stop rampe koja se diže ili spušta zavisno da nešto radimo ili ne. U jednom trenutku možemo obavljati samo jedan zadatak. Kvalitetno i sa punom sviješću. Proces meditacije funkcionira na isti način. Cilj meditacije je da obrišemo sve zadatke sa To Do liste i polako, sa punom svjesnošću, odrađujemo jednu stvar za drugom. Ukoliko um zbrza i počne razmišljati o drugim stvarima, lagano ga zaustavimo i vratimo na početak. Meditanti koriste dah kao početnu točku ili zvuk mantre da usmjere um na onu prvu i u tom trenutku jedinu bitnu stvar.
Korak po korak.
Napisao: Neven Ilak, zivotjeprica.blogspot.hr
