Spoznao sam mir koji nije moguć u osjetilnom svijetu

Negdje sam pročitala da je današnji čovjek kao hrčak koji se vrti u svom kolu i ne zna se zaustaviti ili izaći, a dosta mu je vrtnje. Ne postavlja pitanja, ne traži odgovore jer nema vremena. Živi prema programu, a iz toga je teško izaći. Ovo je priča o čovjeku koji je svoje odgovore pronašao na način na koji apsolutno nitko ne bi htio, u svojoj boli.

Riječ je o nekada deklariranom ateistu, uspješnom poslovnom čovjeku čija je tvrtka osvajala domaća i svjetska tržišta. Spletom nesretnih okolnosti život mu se pretvorio u najgoru noćnu moru. Uništen privatno i poslovno ostao je apsolutno bez svega. Posao je propao, izgubio je obitelj, doživio smrt djeteta, ostao bez prihoda i bez ikakvih sredstava za život.

Sreli smo se dvije godine nakon njegovog životnog i poslovnog kraha. Pronašao je mir, sreću i zaodovoljstvo svojim životom potaknut dubokim osobnim promjenama. Pristao je na razgovor potaknut željom da svaki čovjek na ovom svijetu živi unutarnji mir kakvim on živi.

Pripremila: Katarina Konsa Nikolić

Je li tvoja obitelj bila religiozna ili nereligiozna?

Moja obitelj je bila podijeljena na jako religiozne i na jako nereligiozne ateiste. I tu je bila često svađa u kući. Te svađe su mi ostale nekako iz djetinjstva prilično prisutne, ali nisu me formirale. Kao dijete svjedočio sam da su se deklarirani vjernici, religiozni ljudi u životu ponašali prilično suprotno od svojih uvjerenja i zapravo se ponašali lošije. To je tako neiskreno i dijete to naprosto prepozna. Nekako prepozna na svoj način, iskreno. Mi smo najiskreniji kad se rodimo dok nas ne oblikuju raznorazni utjecatelji. I to je bio jedan razlog zašto ne da me nije privlačilo, zapravo me takvo ponašanje ljudi odvlačilo.

Kada si počeo drugačije razmišljati?

Ja sam puno razmišljao. Uvijek sam puno razmišljao baš o svemu. U malo zrelijim godinama života, nakon četrdesete, radio sam različite poslove i imao uspjehe veće ili manje u svom radu. Sve je to imalo nekakve rezultate, ali nisam imao unutarnje zadovoljstvo. Čovjek se počne pitati u nekom trenutku tko sam, zašto sam, odakle sam? Iz dan u dan nekako se nakupljaju pitanja koja nemaju svoje odgovore, a onda sam se i sam počeo čuditi zašto takva pitanja uopće dolaze? U jednom razdoblju moga posla jedna moja krasna djelatnica koja baš živi Isusa u punoj svojoj vjeri, bila je vrlo simpatična kada je onako sramežljivo pokucala na vrata ureda i poklonila mi Bibliju. Ja i Biblija?? Jasno, da je ne povrijedim ja sam to uzeo, zahvalio se na pažnji jer je to ona osjećala onako iz srca kao neki poziv koji je htjela da mi uputi. Ali nije me zanimalo. Jednom sam prolistao i kada sam vidio način na koji je to pisano meni je to bilo strašno zamorno. Ali pitanja su i dalje dolazila i bila su iz nekih većih dubina. Ta smisao nepoznatog, spoznaja koju ne mogu dobiti, postala mi je vrlo izazovna.

Što te potaknulo da otkriješ tu smisao?

Dogodila se jedna velika promjena, dramatična u mom životu. U trenucima kada su bolesti u kući bile jako teške, ja nisam bio u mogućnosti biti sa svojom obitelji. To su za mene bile muke, unutarnje boli za koje nisam znao do kad će trajati. Kad je prošlo nešto više od mjesec rekli su mi da mi se zdravstveno stanje kćeri pogoršalo. Bilo mi je jako teško. Međutim, osjetio sam plamičak u sebi. Pitao sam se: „Što je tamo? Od čega sam ja to bježao?“ I kažem samome sebi-obratit ću se Bogu. Rekao sam: „Bože dragi (a trebalo mi je snage za Bože), daj mi križ koji mogu nositi da ti pomognem!“ Da ja njemu pomognem??

Znači rekao si nešto što nisi mislio?

Ja to zaista nisam mislio. Htio sam reći nešto drugo, ali rekao sam to. To djeluje kao jedna ogromna arogancija, ali to je bilo tako. Svakako, tijekom toga dana meni je moja bol počela blijediti. Ta patnja i užas počeli su blijediti. Ništa ja dalje nisam molio, ja samo svjedočim o promjenama unutar sebe na željeno, na bolje. Kako je vrijeme prolazilo iz dana u dan, ja sam postao svjestan da se nešto zaista dogodilo što nije ovozemaljski, što nije posljedica ljudi koji su oko mene. Posljedica te unutarnje promjene bila je izvan ovoga svijeta. Ja bih to nazvao nekako svojom prvom inicijacijom.

Drugi moj susret sa nesvjetovnim svijetom bio je kada je uznapredovala bolest mojoj kćerki. Došao je trenutak kad je njezin organizam otkazivao i kada je još samo disanje ostalo aktivno, međutim počelo se i ono gubiti. Ničim ona nije mogla reagirati. Bila je potpuno isključena iz bilo kakvih osjetila. Prolazili su dani, ja sam odlazio u bolnicu. Sve mi je bilo teže dolaziti kući i govoriti optimističnim tonom kada je situacija bila takva kakva je.

Poslije petnaest dana stanje je bilo takvo da nisam znao hoće li dočekati noć. Jednog dana na pola puta iz bolnice zastao sam i obratio se Majci Božjoj: „Majko božja, ako je došlo vrijeme da je uzmeš, ja ti je predajem iz sveg srca. Iz svoje ljubavi tebi u ljubav i tebi u tvoje srce. Ali ako je neka zabuna, ako nije takav plan takav, ti je meni vrati da se ja brinem o njoj.“ Dakle, u tom trenutku nisam dobio odgovor, ali prilikom mog odlaska kući, identično kao i prije, iz mene je izlazio mir. Muka, bol, neizvjesnost počeli su jenjavati i do kuće ja sam bio novi čovjek. Ja više nisam imao strah za kćer. Došao sam kući i rekao da će sve biti u redu. Ne mogu reći da sam ja onda znao da će biti u redu, moje ponašanje je bilo kao da znam da će biti u redu. Sljedećih deset dana, iz dana u dan svjedočio sam njenom povratku.

To su moje dvije inicijacije koje bih ja tako nazvao i kojima svjedočim. I ne samo to, nego su na moja pitanja koja su me dugo mučila počeli stizati odgovori. Tada sam osjetio da je onaj nevidljivi svijet čudesan, čudnovat i da tu ima svašta. Počeo sam svjedočiti da ima opipljivog u neopipiljivom i neosjetilnom svijetu i da ima itekako snažnih vjerodostojnih sila, snage. Svijet bezgraničnih mogućnosti.

To ti je donijelo mir?

Da. Takav mir nije moguć u ovom našem osjetilnom svijetu. On je kratkotrajan, on je trenutak nekih događaja, nekog opuštanja, često je za to potrebno okruženje koje može osigurati taj mir i koje utječe na to koliko će on trajati. I to je jedan plitak, tanak i jako nedovoljan mir kojem čovjeku treba. Mir koji ja imam i koji se može doživjeti, spoznati pa i živjeti izvan ovog našeg osjetilnog svijeta je takav da okruženje na njega više ne utječe, ako ja to ne želim. To je ogroman dar! Iz takve perspektive i neke odluke su drugačije, mirne, stabilne, smisaone, čvrste. Iz percepcije tog unutarnjeg mira čovjek je u stanju živjeti život onako kako on odlučuje.

Ako smo u stanju tako živjeti, zašto onda tako ne živimo?

Zato što se mi ponašamo tako da reagiramo na tuđu aktivnost. Zapravo ne upravljamo svojim životom. Drugi nam više manje upravljaju životima. I onda se mi tome prilagođavamo. Iz perspektive unutarnjeg mira, zaista se živi iz svojih promišljenih, osjetilnih aktivnosti.

Svatko treba odabrati svoj put i donijeti odluku kako će živjeti svoj život.

Svatko ima svoju ulogu na ovoj zemlji i praksom ovoga života čovjek pronalazi ona iskustva po koja je došao. Nije dobro na nikoga djelovati na način da ga se nagovara, da ga se uvjetuje, poteže za ruku. Svaki čovjek će u određenom trenutku na svoj način zatražiti odgovore kao što sam ja tražio. To je za njegovo najviše dobro. Netko u osamnaestoj, netko u osamdesetosmoj godini života. Možda čak netko neće uopće, jer mu ne treba, jer mu ne služi. Onda kada čovjek zatraži odgovore ispravno je dati mu ih, a ne ih dati, a on pitanja i nema. To je isto kao davati čašu vode čovjeku koji nije žedan. Potpuno mu ne treba i reći će: „Hvala, ali ne treba mi!“ Međutim, ako je žedan, bit će itekako zahvalan. Da ne govorim da je bio u pustinji tri dana i da mu netko da vode, spasilo bi mu život. Svatko ima svoj individualan put, originalan i njegovo je pravo da ga po svojoj slobodnoj volji živi.