Šri Išopanišada je jedna od 108 upanišada, izvornih vedskih tekstova za koje se, prema tradiciji, smatra da su zapisani prije 5000 godina. Zapisana na sanskrtu, jeziku starodrevne Indije, pruža nam znanje o prirodi vrhovne inteligencije koja upravlja svemirom. Za izvorne tekstove Veda se vjeruje da dolaze od samog Boga, da su apaurušeja, tj da ih nije izgovorio čovjek. One su poput uputstva za korištenje materijalnog svijeta…

Bez tog znanja čovječanstvo ne može pronaći izlaz iz slijepe ulice u koju su ga navela materijalistička shvaćanja.

Šri Išopanišada – Jedanaesta mantra

vidyam cavidyam ca yas
tad vedobhayam saha
avidyaya mrtyum tirtva
vidyayamrtam ašnute

vidyam – pravo znanje; ca – i; avidyam – neznanje; ca – i; yah – osoba koja; tat – to; veda – zna; ubhayam – oboje; saha – istodobno;avidyaya – djelovanje neznanja; mrtyum – uzastopnu smrt; tirtva – transcendirajući; vidyaya – djelovanje znanja; amrtam – besmrtnost;ašnute – uživa.

“Samo onaj tko usporedno nauči kako djeluje neznanje, a kako transcendentalno znanje, nadići će utjecaj uzastopnoga rađanja i umiranja te uživati u punim blagoslovima besmrtnosti.”

Od stvaranja materijalnoga svijeta, svatko pokušava dostići vječni život, ali zakoni prirode su tako okrutni da nitko nije izbjegao zagrljaju smrti. Nitko ne želi umrijeti, ostarjeti ili se razboljeti. Međutim, zakon prirode nikome ne dopušta da izbjegne starost, bolest i smrt. Napredak materijalnoga znanja nije riješio te probleme. Materijalna znanost može izmisliti atomsku bombu da bi ubrzala nastup smrti, ali ne može pronaći nešto što čovjeka može zaštititi od starosti, bolesti i smrti.

Puranama su opisana djela Hiranyakašipua, kralja koji je materijalno bio vrlo napredan. Želeći svladati okrutnu smrt svojim materijalnim dostignućima i snagom svog neznanja, podvrgao se meditaciji tako mukotrpnoj da su njegove mističke moći uznemirile stanovnike svih planetarnih sustava. Prisilio je stvoritelja svemira, poluboga Brahmu, da se pojavi pred njim i zatražio od njega blagoslov besmrtnosti, amaru. Brahma je rekao da mu ne može podariti taj blagoslov, jer čak ni on, materijalni stvoritelj koji vlada svim planetima, nije amara. Kao što je potvrđeno u Bhagavad-giti (8.17), Brahma živi dugo, ali to ne znači da ne mora umrijeti.

U nadi da će posredno ispuniti svoju želju za besmrtnošću, Hiranyakašipu je zatražio od Brahme brojne blagoslove. Budući da je Brahma rekao kako mu ne može podariti besmrtnost, Hiranyakašipu je zatražio blagoslov da ga ne može ubiti nijedan čovjek, životinja, polubog ili neko drugo živo biće među 8 400 000 vrsta života. Također je zatražio blagoslov da ga smrt ne može snaći na zemlji, u zraku ili u vodi i da ga ne može ubiti nijedna vrsta oružja. Hiranyakašipu je tako budalasto mislio da će ga ta jamstva spasiti od smrti. Međutim, iako mu je Brahma podario sve te blagoslove, na kraju ga je ubio Svevišnji Gospodin kao Nrsimha, Gospodinova inkarnacija u obliku polu-lava polu-čovjeka. Nije ga ubilo oružje, nego Gospodin Svojim noktima, niti je umro na zemlji, u zraku ili u vodi, nego na krilu toga čudesnog živog bića, Nrsimhe, koji je bio izvan dosega njegove moći poimanja.

Pouka koju možemo izvući iz ove drevne istinite priče je da čak ni Hiranyakašipu, najmoćniji materijalist, nije uspio sa svojim raznovrsnim planovima postati besmrtan. Što onda mogu postići današnji mali Hiranyakašipui, čiji planovi iz trena u tren propadaju?

Šri Išopanišada nas poučava da ne činimo jednostrane pokušaje kako bismo odnijeli pobjedu u borbi za opstanak. Svatko se teško bori za opstanak, ali zakoni materijalne prirode tako su neumoljivi i snažni da nikome ne dopuštaju da ih nadvlada. Da bismo dostigli vječni život, moramo biti spremni vratiti se Bogu.

Proces kojim se možemo vratiti Bogu predstavlja posebnu granu znanja i mora se naučiti iz drevnih vedskih spisa kao što su Upanišade, Vedanta-sutra, Bhagavad-gita i Šrimad-Bhagavatam. Da bismo postali sretni u ovom životu i po napuštanju materijalnoga tijela dostigli vječni blaženi život, moramo proučiti te svete spise i steći transcendentalno znanje. Uvjetovano živo biće zaboravilo je svoj vječni odnos s Bogom i u zabludi je prihvatilo privremeno mjesto svoga rođenja kao sve u svemu. Gospodin je milostivo u Indiji dao ljudima spomenute spise, a u drugim zemljama druge spise, kako bi podsjetio zaboravno ljudsko biće da njegov dom nije ovdje, u materijalnom svijetu. Živo biće je duhovno biće i može biti sretno samo kad se vrati u svoj duhovni dom.

Svevišnji Gospodin šalje iz Svoga carstva Svoje vjerodostojne sluge s misijom da propovijedaju ljudima ovu poruku, zahvaljujući kojoj se mogu vratiti Bogu. Katkad se Gospodin sam pojavljuje da bi ostvario tu misiju. Budući da su sva živa bića Njegova voljena djeca, Njegovi sastavni djelići, Bog žali više nego mi sami kad vidi patnje kroz koje neprekidno prolazimo u materijalnom stanju. Bijede materijalnoga svijeta posredno nas podsjećaju na nezdruživost naše prirode s mrtvom materijom. Inteligentna živa bića obratit će pažnju na te opomene i njegovatividyu, transcendentalno znanje. Ljudski je život najbolja prilika za njegovanje duhovnoga znanja, a čovjek koji ne koristi tu priliku naziva se naradhamom, najnižim ljudskim bićem.

Put avidye, ili unapređenja materijalnoga znanja radi ugađanja osjetilima, put je uzastopnoga rađanja i umiranja. Rađanje i umiranje odnosi se samo na vanjski prekrivač duhovne duše, tijelo. Smrt se uspoređuje sa svlačenjem, a rođenje s oblačenjem odjeće. Budalasta ljudska bića, obuzeta njegovanjem avidye, neznanja, ne mare za taj okrutni proces. Očarana ljepotom iluzorne energije, neprestano se podvrgavaju istim bijedama i ne izvlače nikakvu pouku iz djelovanja zakona prirode.

Zato je njegovanje vidye, transcendentalnoga znanja, neophodno za ljudsko biće. Osjetilno uživanje u bolesnom stanju mora se ograničiti što je više moguće. Neograničeno osjetilno uživanje u tjelesnom stanju predstavlja put neznanja i smrti. Živa bića nisu lišena duhovnih osjetila; svako živo biće u svom izvornom, duhovnom obliku ima sva osjetila, koja su sada materijalno očitovana, prekrivena materijalnim tijelom i umom. Djelatnosti materijalnih osjetila iskrivljeni su odrazi djelatnosti izvornih, duhovnih osjetila. U bolesnom stanju, duhovna duša, prekrivena materijom, obavlja materijalne djelatnosti. Pravo osjetilno uživanje moguće je samo u zdravom stanju, oslobođenom bolesti materijalizma. U našem čistom duhovnom obliku, oslobođenom sve materijalne okaljanosti, moguće je čisto uživanje u osjetilima. Pacijent mora ozdraviti da bi ponovno mogao istinski uživati u osjetilnim zadovoljstvima. Cilj ljudskog života ne bi trebao biti izopačeno osjetilno uživanje, već liječenje materijalne bolesti. Pogoršavanje materijalne bolesti nije znak znanja, već znak avidye, neznanja. Osoba koja želi ozdraviti ne smije povećati temperaturu s 40 na 42 stupnja, već je treba smanjiti na normalnih 36,6 stupnjeva. To treba biti cilj ljudskog života. Suvremena materijalistička civilizacija teži da poveća temperaturu grozničavog materijalnog stanja, koje je već dostiglo temperaturu od 42 stupnja (u obliku atomske energije). U međuvremenu, budalasti političari tuže se da svijet svakog trena može otići u pakao. To je rezultat napretka u materijalnom znanju i nemara prema najvažnijem vidu života, njegovanju duhovnoga znanja. Šri Išopanišada nas ovdje upozorava da ne smijemo slijediti taj opasni put koji vodi u smrt. Naprotiv, moramo se posvetiti njegovanju duhovnoga znanja kako bismo se potpuno oslobodili okrutnih ruku smrti.

To ne znači da trebamo okončati sve djelatnosti namijenjene održavanju tijela. Nema ni govora o tomu da se djelatnosti okončaju, kao što nema govora ni o tomu da se prilikom oporavljanja temperatura sasvim otkloni. Izraz „izvući najbolje iz loše sklopljena posla” prikladan je. Njegovanje duhovnoga znanja zahtijeva potporu tijela i uma. Zato, ako želimo dostići svoj cilj, trebamo održavati tijelo i um. Temperatura se treba održavati na 36,6 stupnjeva, a veliki mudraci i sveci iz Indije pokušali su to učiniti uravnoteženim programom duhovnoga i materijalnoga znanja. Oni ne dopuštaju da se ljudska inteligencija zlouporabi za bolesno ugađanje osjetilima.

Ograničenja za ljudske djelatnosti, koje su zaražene sklonošću k ugađanju osjetilima, u Vedama su svrstana pod načela spasenja. Taj sustav obuhvaća religiju, gospodarski razvoj, ugađanje osjetilima i spasenje, ali u današnje vrijeme ljude ne zanima ni religija ni spasenje. Imaju samo jedan cilj u životu – ugađanje osjetilima – i u tu svrhu prave planove za gospodarski razvoj. Zavedeni ljudi misle da religiju treba održavati, jer doprinosi gospodarskom razvoju koji je potreban za ugađanje osjetilima. Zato se, da bi osigurali daljnje ugađanje osjetilima nakon smrti, u raju, pridržavaju nekog sustava religije. Ali to nije svrha religije. Put religije namijenjen je dostizanju samospoznaje, a gospodarski razvoj potreban je samo da bi se tijelo održalo zdravim. Čovjek treba zdravo, razborito živjeti samo da bi spoznao vidyu, pravo znanje, cilj ljudskoga života. Ovaj život nije namijenjen tomu da radimo teško poput magarca ili da njegujemo avidyu radi ugađanja osjetilima.

Put vidye je najsavršenije opisan u Šrimad-Bhagavatamu, koji savjetuje ljudskom biću da iskoristi svoj život za raspitivanje o Apsolutnoj Istini (Bogu). Apsolutnu Istinu spoznat će širokogrudan čovjek koji je stekao znanje i odrekao se vezanosti tako što se pridržavao osamnaest načela iz Bhagavad-gite koji su ovdje opisani u tumačenju Desete mantre. Glavni cilj tih načela je dostizanje transcendentalnoga predanog služenja Svevišnjem Gospodinu. Zato se svakom čovjeku savjetuje da nauči umjetnost predanog služenja Gospodinu. Sljedeće mantre Šri Išopanišade ukazuju da su religija, gospodarski razvoj i ugađanje osjetilima tek različiti oblici neznanja, ako im svrha nije predano služenje Gospodinu.

Prethodna objavaPatanjali Yoga – Pet stupnjeva uma
Slijedeća objavaDnevni Jyotish Horoskop za 18.02.2014.
A.C. Bhaktivedanta Swami Prabhupada
Učenjaci i duhovni vođe diljem svijeta cijene ga kao jednog od najistaknutijih učitelja indijske kulture i filozofije suvremenog doba. 1965-te godine, u svojoj 70-toj godini života, putuje na zapad kako bi proširio poruku Bhagavad Gite i Srimad Bhagavatama. Za samo 12 godina, usprkos svojoj poodmakloj dobi, proputovao je svijet četrnaest puta, održavajući predavanja na šest kontinenata. Usprkos tako intenzivnom programu, nastavlja s plodonosnim spisateljskim radom. Njegova djela sačinjavaju pravu biblioteku vedske filozofije, mudrosti, književnosti i kulture.

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.