Foto: pixabay.com

Svi smo upoznati s idejama o tome kako postoji razlog zašto smo negdje rođeni, kada, u kojoj obitelji, da radimo ono što najbolje odgovara našoj nutrini i da svi oni koje srećemo na životnom putu nose neku pouku o nama samima. Ali što ako spoznajemo i osjetimo da nešto s tim nije u redu? Da u svom tom okruženju koje nam je dato s razlogom i koje je posljedica naših namjernih ili prisilnih izbora nismo u potpunosti oblikovani kao stvarni sami mi?

atma.hr – 52




Kada nas svakodnevica, bila ona praktički ugodna ili radno naporna, toliko pritišće kao da se nalazimo u zatvoru, osuđeni na doživotnu robiju, zbog zločina kojeg nismo počinili, na kreativni način smo upozoreni da je vrijeme za novo ucrtavanje u mapu života.

Puno je izgovora kojima prolongiramo suočavanje sa spoznajom da nešto nije u redu: sam si/sama si to izabrao, moraš trpjeti, što bi još htio/htjela, budi zahvalan/zahvalna na onome što imaš, pogledaj kako drugi žive, kao da je xy bolje, da je tebi teško ne bi razmišljao/razmišljala o tim glupostima… poznato?

Je li previše očekivati da će okolina, blago otupljujuće uljuljkana u sigurnu rutinu i očekivanje sigurnosti svakog novog dana, razumjeti i poduprijeti ideju da je potrebno nešto učiniti da bismo došli do nas samih? Da, budući je samo na nama da učinimo ono što smatramo ispravnim.

Ako smo fizički zdravi, a konstantno osjećamo pobunu duše i tijela koja se može realizirati kao tjeskoba, neobjašnjivi strah, glavobolja, bol u želucu, smetnja vida, ispad bijesa, fobija, ovisnost, zbunjenost, samoobmana, megalomanija, gomilanje stvari koje nam trebaju nadomjestiti nešto, depresija, nezainteresiranost za samoga sebe, moguće je da prolazimo kroz proces prihvaćanja da sve što smo radili, što radimo, svi izbori i trud- nisu naši, ne pripadamo im, jer nam je mjesto negdje drugdje.

atma.hr – 52




Drugo mjesto, koje je naše, pokazuje se kroz sljedeće: u poznatom okruženju se osjećamo sigurno, ali bez izravnog, smislenog kontakta s ljudima i okolinom, dok se na nekom drugom mjestu i među nepoznatim ljudima lako povežemo sa svime što nas okružuje, osjećamo smisao, mir i usrećenost s tim „nepoznatim“.

To znači da smo na dobrom putu otkrivanja gdje se nalaze oni nevidljivi detalji zbog kojih smo zadovoljni živeći u trenutku, osjećajući sadašnjost.

Ako stalno fizički gubimo stvari, pronaći ćemo ih na tom drugom mjestu, ali samo ako nam zaista trebaju.

Što kada spoznajemo da negdje ne pripadamo:

  • u miru prihvatimo tu činjenicu
  • nema potrebe za strahom
  • slušajmo samo sebe
  • poznata okolina i sigurnost neće ništa značiti kada nastupi kajanje zbog nečega što nismo učinili
  • važno je pružiti si priliku i na kraju, ruku, koja će nas odvesti tamo gdje pripadamo

Ponekad nam glavni put promakne dok promatramo šarenilo i puteljke usput, ali je važno osvijestiti da se možemo okrenuti, vratiti ili ići dalje naprijed do izbora, jer ono što znamo i spoznamo o sebi najvažniji je putokaz koji nas vodi doma.

Napisala: Sanja Šimić


38 OSHO – ZDRAV EMOCIONALNI ŽIVOT

banner za knjige osho zdrav emocionalni zivot

Prethodna objava15 stvari koje treba otpustiti – Odlučite promijeniti stvari!
Slijedeća objavaKako se baviti djecom
Sanja Šimić, rođena 1975.g. u Novoj Gradiški. Diplomirala je sociologiju i povijest na Hrvatskim studijima Sv.u Zagrebu. Godine 1997. dobitnica je nagrade Goran na manifestaciji Goranovo proljeće za zbirku poezije Košute u splavarevom rublju. Objavljuje poeziju u književnim časopisima. Proučava razdoblje europskog 16. stoljeća, osobito vladavinu Elizabete I. Velike Tudor. Ostali interesi su povijest žena, robovlasništva, "Novog svijeta", životi umjetnica i umjetnika, marginalizirane skupine i narodi, razvoj i oblikovanje ljudskog razuma, duha i identiteta, duša, sociološki i psihološki okviri obrazovanja i samospoznaje, pomaganje drugima i samopomoć. Piše za portale VoxFeminae i VelikaBritanija.net. Majka je dječaka Roberta.