Trebamo se bojati toga da ne živimo život u potpunosti, jer nismo dovoljno odvažni da sebi kažemo ne. Vrlo često se bodrimo lažnim i lošim riječima, umjesto da ponekad budemo malo više kritični prema sebi i da se tjeramo u nepoznato.
Postoji li uistinu strah od sreće, ili je to samo loše kamuflirani strah da niste na visini zadatka? Svi težimo kompletnom ispunjenju sebe kao jedinke, svi težimo sreći i kvalitetnom životu. Kako onda da poneki od nas svoje nedjelovanje opravdavaju strahom od sreće?
Nije to strah od sreće, koliko strah od neuspjeha. Strah da neće imati dovoljno znanja, energije, volje, sposobnosti da se othrvaju svim preprekama i dođu do konačnog odredišta. Strah je to da će opet pokleknuti, jer nijednu misiju koju su si zacrtali vrlo vjerojatno nisu odigrali do kraja, nego su na pola puta odustali radi istog straha.
I kako onda prebroditi strah, uvjeriti se da zaslužuju sreću i da mogu doći do cilja? Tako što će jednom morati odigrati igru do kraja, bilo koju igru ili izazov u koji se upuste. Tek kad prođu cijelu rutu, sve moguće prepreke i budu na izmaku snaga, ako dođu do kraja shvatit će da su se bojali sebe. I da ih ništa drugo osim njih samih nije stopiralo.
Kad shvate da i ako izgube bitku, nisu izgubili rat, buduće prepreke i izazove će svladavati puno lakše. Strah će zamijeniti sreća i znatiželja. Znatiželja radi koje će izmišljati nove prepreke, samo kako bi vidjeli mogu li i njih prebroditi. Jednom kad se zapute na taj put, neće se vraćati starim obrascima ponašanja.
Jer nije sreća ono čega se trebamo bojati. Ne trebamo se bojati da će nas sve ono što želimo promijeniti. Jer, ne može ako znamo tko smo i znamo zašto nešto želimo. Svaki dan ćemo onda gledati kao jedinstvenu priliku da sjajimo najjače, da ostavljamo trag i pomičemo svoje granice. A ako i zalutamo stranputicom, znat ćemo se vratiti jer ćemo u podsvijesti uvijek imati taj razlog zašto smo se na put odvažili.
Trebamo se bojati toga da ne živimo život u potpunosti, jer nismo dovoljno odvažni da sebi kažemo ne. Vrlo često se bodrimo lažnim i lošim riječima, umjesto da ponekad budemo malo više kritični prema sebi i da se tjeramo u nepoznato.
Odgađamo većinu onoga što nam izaziva nelagodu, umjesto da se u vatru bacimo i naučimo. Odgađamo jer smatramo da ima vremena da naučimo i pronađemo neki drugi način da do cilja dođemo. Trebamo se plašiti toga da svome životu nećemo dodavati boje, mirise, dane i okuse. Da ćemo potonuti u rutinu, dopustiti si da nas svakodnevica iscrpi do te granice da nas kompletno isprazni.
Taj strah bi trebao biti mnogo veći, nego li strah od neuspjeha. Jednom si živ, sad i nikad više pod ovim nebom, imaš šansi koliko god ih poželiš, samo moraš naučiti djelovati u svoju korist.
Što čekaš da se dogodiš sebi, što čekaš da kažeš ne strahu i počneš malim koracima djelovati? Upamti, dovoljni su samo mali koraci, svaki dan, kako bi za godinu ili dvije daleko odmakao i približio se cilju. Skoro pa sasvim neprimjetno, ti ćeš fokusiran na ono dobro, zaboraviti na ono loše što se putem može dogoditi, te ćeš doći ondje gdje želiš biti.
Ne daj da te srah spriječi u tvom naumu da budeš najbolja verzija sebe, ne daj da sam sebi stvoriš nepremostive granice, kad imaš kompletnu moć rušiti sve granice i stvarati svoje snove.
I kad misliš da nisi na visini zadatka, ti zastani, uzmi vremena da odmoriš i shvatiš u kojem trenutku je krenulo stranputicom, kako bi miran i svjestan pronašao rješenje. I polako ćeš, iz dana u dan doći do cilja, ispraviti ono gdje si griješio putem i nacrtati neke nove puteve.
I obećaj si da nećeš od sebe odustati. I da ćeš se voljeti onda kad je najteže, te u svakom oblaku i kišnoj kapi pronaći ono lijepo za što ćeš se držati dok nevrijeme ne prođe.
Marija Lombarović
https://www.facebook.com/Lombarovic/
https://marijalombarovic.wordpress.com/
