Promatram ovih dana kako jedni spremaju maske i režu bundeve (premda vjerujete mi u mojim očima bolje izgledaju u pećnici), a drugi vode rat protiv vještica, demona, duhova i pospješuju komercijalizaciju zapada što osvaja Europu (negativna reklama je najbolja reklama).
Živimo u svijetu koji je prožet dualnostima. Da bi nešto doživjeli, shvatili i spoznali moramo imati iskustvo cjelokupne materije ili stvarnosti koju želimo iskusiti. Sve se pojavljuje kao medalja s dva naličja: toplo i hladno, dan i noć, ljubav i mržnja, dobro i zlo, svjetlo i tama… Ovih dana zanimljiv je odnos sveca i vještice, dva arhetipska lika koji se nalaze svaki sa svoje strane medalje.
Vještica kao lik s kojim se nekada plašilo malu djecu, žena s negativnim prizvukom, koristi svoje sposobnosti kako bi manipulirala, ostvarivala neke svoje prohtjeve, a i nanosila zlo drugima oko sebe. Definicija same riječi kaže da je to osoba koja ima moć da drugima nanosi zlo, zla i svadljiva žena. Vjerujem da svatko na prizvuk ove riječi može dočarati sliku stare i naborane žene, bradavičastoga nosa kako leti na metli i prodorno se smije.
Drugi arhetip je svetac ili svetica, osoba posvećena visokim idealima, u službi dobroga i ljubavi. Osoba koja je poput svakoga od nas rođena s istim potencijalom, ali se je kroz život usmjerila na dobro i pomaganje drugima ili je pak živjela neki oblik posvećenosti Bogu ili sl. Pojam sveca nije nikome nepoznat i svatko može nabrojati niz svetaca koji su mu se dojmili ili ga u nekom obliku inspiriraju.
Gdje su dodirne točke ova dva lika? Po čemu su oni slični? Prije svega i jedan i drugi nalaze se u nama. Svatko voli činiti dobro, to nam i pruža jedan dobar osjećaj (bez lažne skromnosti), ponekad volimo prikazati i našu dobru stranu svijetu. A uostalom čineći dobro drugome, činimo dobro sami sebi. Drugi aspekt, onaj negativan ili ono što mi smatramo da nije dobro, da je „vražićak“ koji čuči u nama često možemo skrivati i potiskivati. Možemo se sramiti ili osjećati krivnju zbog nekih osjećaja koje osjećamo, a koji su nam neprihvatljivi. Pa ponekad i čujemo: „Baš sam vještica!“ To su dijelovi koji su ljudski, koje svatko negdje u sebi ima.
C.G. Jung davno je napisao: „Čovjek ne postaje prosvijetljen zamišljajući figure svjetla nego postajući svjestan tame.“ Upravo su ovo činili sveci, nisu se bojali tame u sebi. Gledali su i promatrali svoje „nesavršenosti“, prihvatili ih, a zatim iz njih učinili nešto dobro. Nisu potiskivali, nisu gurali u tamne kutke duše, znali su da ukoliko to učine tek tada dolaze u opasnost. Prigrlili su „vješticu“ u sebi, od svoje sjene napravili su saveznika. Ukoliko nešto potiskujemo, prije svega trošimo ogromnu količinu snage da to ostane skriveno, ono što smo potisnuli projiciramo u osobe oko nas i neprestano privlačimo situacije koje nam žele osvijetliti taj dio nas. Jedini način da izađemo na kraj s našim ne-željenim dijelovima je da ih s ljubavlju prihvatimo, da ih iz tame dovedemo na svjetlo dana, a tada oni postaju naši saveznici, a ne autodestruktivni dijelovi nas koji nam povremeno podmeću nogu!
Antonio Mrzlić
