Tamo gdje je sjena, ne traži sunce: Lijek se nikada ne nalazi na izvoru naše boli

2

Koliko smo puta nakon bolnog prekida, tišine koja je prerasla u ponor ili naglog hlađenja ostali zarobljeni u vlastitim mislima, vrteći film unatrag u potrazi za odgovorima? Čeznemo za onim mitskim zatvaranjem kruga. Čekamo razgovor u kojem će druga strana konačno uvidjeti našu bol, preuzeti odgovornost i izgovoriti riječi koje bi djelovale kao melem.

No, istina je često trijeznilo koje peče, ali i oslobađa – izvor vaše boli ne može biti izvor vašeg iscjeljenja.

Očekivati da osoba koja vas je povrijedila svojom emocionalnom hladnoćom, distancom ili pasivnom agresijom bude lijek za tu istu ranu jedna je od najvećih zabluda koje dopuštamo svom ranjenom srcu.

 „Ako zatvorite vrata svim pogreškama, i istina će ostati vani.“ – Rabindranath Tagore

atma.hr – 52




Ponekad je najveća istina koju moramo pustiti unutra upravo ta da tražimo utjehu na pogrešnom mjestu.

Kada nas netko povrijedi, u nama se aktivira duboki osjećaj nepravde. Naš um podsvjesno vjeruje u kozmički zakon duga i potraživanja: „Ti si me slomio/la, ti me moraš i sastaviti.“ I tako ostajemo nevidljivim nitima vezani za osobu koja nas je povrijedila, mjesecima, ponekad i godinama nakon što je odnos fizički završio. No, to nije vezanost zbog ljubavi. To je (na)vezanost zbog neispunjenog iščekivanja.

Kako možemo očekivati da onaj tko u trenucima kada je bio s nama nije imao emocionalni kapacitet da nas čuje, vidi i poštuje, taj kapacitet čudesno razvije sada, kada je sve iza nas? Čovjek koji kažnjava tišinom, koji podiže zidove ravnodušnosti i brani se hladnoćom ne čini to zato što vi niste vrijedni. On jednostavno nema više za dati. Njegov rezervoar za emocionalnu zrelost je prazan. I zato je očekivati od takve osobe duboko suosjećanje isto kao i tražiti vodu u isušenom bunaru. Odlazit ćete tamo s kantom iznova i iznova i svaki put ćete je izvući praznu, još više žedni i još više povrijeđeni.

Ali, zašto onda bol ne nestaje u potpunosti čak i kada svesrdno radimo na sebi i kada racionalno posložimo sve kockice? I zašto nam se čini da će taj teški uteg u prsima zauvijek ostati s nama?

Ta bol koju osjećate nije znak da niste preboljeli osobu. To je ožiljak vašeg buđenja.

„Rana je mjesto kroz koje svjetlost ulazi u tebe.“ – Rumi

Postoje odnosi koji u naš život ne dolaze da bi trajali, već dolaze kao brutalni, brzi kozmički budilnici s jednim jedinim zadatkom: da udare točno u našu najslabiju točku – u naš strah od odbacivanja, u našu potrebu da se dokazujemo ili u oklop koji predugo i ponosno nosimo lomeći nas tamo gdje smo bili previše kruti. A sve kako bi nas kroz taj duboki pad doveli do naših najvećih dubina koje inače nikada ne bismo spoznali.

I zato i taj ožiljak koji ostaje nije tu da vas trajno muči. On je tu kao vaš intuitivni alarm koji vas podsjeća na cijenu koju ste platili i koji služi kao vječni čuvar vaših granica. Sljedeći put kada prepoznate i najmanji nagovještaj te rane, znat ćete se okrenuti i otići na vrijeme, čuvajući svoje dostojanstvo.

No, kako onda zatvoriti taj krug, zauvijek i u potpunosti?

Pravo zatvaranje kruga je unutarstanični, tihi proces koji se događa isključivo u vama, a započinje onog trenutka kada odgovornost za svoje iscjeljenje u potpunosti vratite u svoje ruke i kada u tišini svoga srca izgovorite:
„Otpuštam iluziju da mi duguješ objašnjenje. Otpuštam potrebu da vidiš moju bol. Moja bol je moje sveto tlo, a ja sam taj koji će je prigrliti, transformirati i pretvoriti u mudrost.“

 „U sredini zime, napokon sam shvatio da u meni leži nepobjedivo ljeto.“ – Albert Camus

Kada zaista, bez imalo čežnje, nade ili bilo kakvoga ali, unutar sebe prihvatite da druga strana ima pravo ostati slijepa za vašu vrijednost i hladna za vašu toplinu, vi joj oduzimate moć nad vašom budućnošću. Tog trenutka led se počinje topiti. Tek kada prođemo kroz tu emocionalnu zimu i shvatimo da smo preživjeli vlastiti mraz, postajemo spremni za ljude koji su stvarni, zreli i prisutni. Za ljude koji ne kažnjavaju distancom, nego pružaju sigurno i toplo utočište.

Iscjeljenje ne znači da bol nikada nije postojala. Ono znači da se možete sjetiti onoga što vas je slomilo, ali da pritom možete pogledati u svoj ožiljak na svjetlu novoga dana i osjetiti duboki, tihi ponos jer ste iz tog teškog, hladnog leda izašli mudriji, profinjeniji i beskrajno slobodniji.

Martina Setnik

atma.hr – 52




Prethodna objavaNetko te čuva čak i kada ne znaš to
Slijedeća objavaZa ova 3 znaka 2027. bit će godina velikog olakšanja: Brige se smanjuju, a život postaje lakši!
Martina Setnik
Ime mi je Martina Setnik. Tragajući za odgovorima na pitanja o smislu života, ljudskoj prirodi, duši i svemiru, moj me put vodio kroz svijet prava i umjetnosti, sve do onih najdubljih unutarnjih prostranstava. Svoja proživljena iskustva i transformacije nastojim pretočiti u pisanu riječ, a kroz projekt „Slikopriče za život“ nastojim biti svjetlo i inspiracija drugima na njihovom putu buđenja. Duboki mir i izvor stvaranja pronalazim u ljepoti prirode, tišini meditacije i na platnima koja oživljavam kroz akrilne boje. Vjerujući da su um, tijelo i duša neraskidivo povezani, svoje sam dugogodišnje traganje (koje nikada neće prestati) zaokružila završetkom edukacije za praktičara energetske psihologije na Institutu Johannes Kepler, a ujedno sam i certificirani praktičar PEAT-a. Kroz sintezu ovih znanja i tehnika cilj mi je pomoći drugima u prepoznavanju i otpuštanju energetskih blokada, integraciji unutarnjih dualnosti te potaknuti duboko iscjeljenje i povratak vlastitoj autentičnosti.