Čovjek samo želi prestanak boli. Želi osjećati ono što će ga pokrenuti, otvoriti mu oči, podsjetiti ga kako je lijepo što je stvoren. Podsjetiti ga kako njegovo postojanje od samog početka je smisleno i s razlogom.

atma.hr – 78




Tijekom patnje, boli, anksioznih napada, depresije, čovjek je slijep na svjetlost. Slijep je na boje, radost drugih ljudi, ljubav. Glas i znakovi koji ga pokušavaju potaknuti su poput defibrilatora kojim se želi reanimirati njegov um, samim time i tijelo koje je počelo propadati. Sva ta bol i depresija je došla kao dar koji mu veli kako je vrijeme promjene i kako život kojim je nekoć živio nije vrijedan i nikako produktivan.

Ako želiš da svjetlo dođe u tvoj život, onda moraš stajati gdje sjaji.

Naime, jad voli društvo. I mnogi će se susresti u nesreći, te će izgraditi cijeli svoj univerzum oko nedaće koja ih je zadesila. Mnogi će grliti depresiju, tjelesno oboljenje kao nešto što će ostati tu zauvijek. Silna energija utrošena na hranjenje onoga što čovjeku ne daje živost, već uništava njegovu vitalnost. Prepoznat će te takve ljude, jer vječito govore o boli, o bolesti koju su preživjeli, a kojoj više, u biti, nema ni traga.

No, bol i bolesti još uvijek žive u njihovim mislima, riječima, svakodnevici. Nije dovoljno promijeniti samo vanjski dio sebe, tobože se zdravo hraniti, a svako jutro pozdravljati ono što je nekoć uništavalo vaš um i tijelo. Potrebno je dovesti se cijeli u ravnotežu kako bi uravnoteženo i mogli živjeti.

atma.hr – 39

Ono što sam osobno primijetila jest kako ljudi koji snažno grle emocije koje ih uništavaju, ne znaju se radovati tuđem unutarnjem napretku. Žive po onoj već spomenutoj izreci kako jad voli društvo. Svoju bol nerijetko stavljaju u centar, omalovažavajući tuđa stanja. Opisujući ljude kako nemaju ni brige niti pameti. Izmjerili su svoju bol (još uvijek ne znam kojom mjernom jedinicom) i svijetu rekli kako je njihova bol najteža, najveća, stavljajući tuđe boli (koji možda bole kao sam vrag) na margine emotivnog života. Smatram kako to nikako nije ispravno. Smetalo me je, dosta dugo, kada moja bol nije dobivala na važnosti kod onih za koje sam mislila da će upravo tu bol razumjeti.

Sada shvaćam kako još uvijek nemaju empatiju, jer njihova bol ih je užasno okupirala. Shvatljiva im je samo ona bol koja je ekvivalent njihovoj. No, to mogu i bez njih, zar ne?

Općenito sam mišljenja kako je ljudima potrebna empatija, pružanje ruke onima koji se nalaze na dnu i grčevito se bore sa živim blatom koje ih guta.

Ne želim praznovjerno gledati na trenutnu sreću, pomišljajući koja kob se sprema nakon naleta ovog osobnog zadovoljstva.

atma.hr – 77





Ne! Želim, što je više moguće, grliti sreću, zadovoljstvo, smijati se, valjati gluposti, biti okružena svojim voljenima, zahvaliti im što su mi pomogli i vadili me iz živog blata. Želim slaviti i svoje rane. Neke od njih još uvijek nisu zarasle, ali radim na tome da se životna koža regenerira, ostavljajući tek podsjetnik na ono što sam prošla i što će me tek u potpunosti osnažiti. Želim primjećivati i svojim perifernim vidom, osjetiti svjetlost koja me u biti uvijek prati i svojim krilima ljubavi štiti. Naime, dok god živim i dišem, to mora nešto značiti, zar ne?

Bit će tu i boli, tuge, suza, ali bit će i smijeha, plesa, pjesme, putovanja, druženja s prijateljima, uživanja u hrani, piću, poljupcima, ljubavi.

Škola života trajna je, ali mi smo ti koji odlučujemo kojom ocjenom želimo prijeći u sljedeći životni stadij.

Tajana Ćosić – Tajči, tajanacosic2205.wixsite.com

atma.hr – 78




POVEZANI TEKSTOVI

OSTAVI KOMENTAR

Ostavite svoj komentar!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.