Žrtva je ona osoba koja se definira ranama, voli da ju se sažalijeva i pronalazi utjehu u tome. S druge strane, svatko tko je jak, ponizan i empatičan daleko je od žrtve.
Svatko od nas nosi rane – neke su vidljive, a neke skrivene duboko u nama. No životne okolnosti, koliko god bile teške, ne moraju postati naš identitet. U ovom tekstu iz knjige Rane koje sjaje Vlatka Štefanko iskreno piše o traumi, gubitku, sazrijevanju i trenutku u kojem prestajemo živjeti iz uloge žrtve te počinjemo prepoznavati snagu u vlastitim ožiljcima.
Uloga žrtve
Da, želim, ALI NE ŽELIM. Sljedećom bih rečenicom mogla srušiti čitavu vašu predodžbu o meni… Zamislite da se ovako predstavim kad me netko upozna: Bok, ja sam Vlatka.
Kad sam imala devet godina, auto se zabio u mene i praktički mi odvojio trup od nogu te me time ostavio s dijagnozom PTSP-a. Kad sam imala 11 godina, umrla mi je mama i ostavila iza sebe mog tatu i sedmero djece. Bilo je to u vrijeme ulaska Hrvatske u najveću gospodarsku krizu ikada, u doba afere sa Sanaderom. I što ćemo sad?
Dakle, 2007. i 2009. godina prekretnice su mog života. Nakon 2009. godine vrijeme kao da je stalo. I dandanas ne želim pogledati film koji je izašao nakon 2009. godine. Nažalost, ne pronalazim ni jednu zajedničku točku s djecom, odnosno s mladim ljudima rođenima nakon 2009. godine. Jednostavno, svijet je za mene bio drugačiji. Dugo sam odbijala prihvatiti da se svijet mijenja iz dana u dan, a kamoli iz desetljeća u desetljeće.
Nakon prometne nesreće u travnju 2007. svašta se promijenilo. Uz dug oporavak u bolnici i bolnu rehabilitaciju koja je uslijedila kod kuće ne vežu me samo ružna sjećanja, već i ona lijepa. U bolnici sam otkrila svoju kreativnu stranu i naučila vesti goblene, lijepo crtati te kartati sa sestrama.
Nažalost, sada, 18 godina nakon prometne nesreće, znanje o goblenima i crtanju izblijedjelo je, no u tom trenutku života takve su mi zanimacije bile potrebne kako bi mi skrenule pažnju s traume koju sam doživjela iako tada, kao devetogodišnje dijete, nesreću nisam doživljavala kao traumu jer su se moji ukućani pobrinuli za to da mi boravak u bolnici i oporavak kod kuće budu kao provod u Disneylandu.
Mama mi je u posjet nosila ćevape (tada sam još jela meso), imala sam svoj malen, ali potpuno moderan televizor, DVD, najnoviji Playstation Portable, tonu stripova u kojima je u glavnoj ulozi bio Pajo Patak, jastuk na kojemu je bila oslikana Pepeljuga… Imala sam APSOLUTNO SVE. Zahvaljujući svemu tome dani su ipak nekako prolazili.
Rane su zarastale u doslovnom i u prenesenom smislu. Mama i ja sklopile smo pakt: s 18 godina ići ću na estetsku operaciju kako bih se riješila jako uočljivih ožiljaka iznad koljena i na bedrima. Moj 18. rođendan protekao je bez nje, a sada mi nije ni na kraj pameti ići na estetsku operaciju. Ožiljci su podsjetnici na moju borbenost.
Travanj mi je ipak ostao omražen mjesec. Nakon što smo se polako oporavili od jedne traume, nastupila je ona o kojoj nismo mogli ni sanjati: jednog kobnog dana 2009. godine mama nas je napustila. Jedan travanj otkinuo ju je iz naših života.
Ponekad me jako potrese izjava mojeg najmlađeg brata Jurice s kojim se svakodnevno čujem preko videopoziva. Znam ga upitati: „Jurice, jesi li išao mami na groblje?” A Jurica zna izgovoriti: „Zašto? Ja se te osobe ne sjećam, Vlatka!”
U tim trenutcima izgubim tlo pod nogama, a onda se stavim u njegovu kožu i pokušavam dokučiti odakle mu hrabrosti za takvu izjavu. Ne želim, naime, prihvatiti činjenicu da je Jurica imao samo godinu i osam mjeseci kada nas je mama napustila u tom travnju 2009. Ne želim prihvatiti da se on mame ne sjeća.
PAUZA, PAUZA, PAUZA!!! Dat ću vam malo vremena da razmislite o tome što sam upravo napisala.
Sad nastupa sažaljenje, je l’ da? Osjetili ste barem mrvu sažaljenja, priznajte. Ali, nemojte me sažalijevati!
Prije, u tinejdžerskim godinama, dok sam bila željna priznanja, željna toga da me se vidi, znala sam nakon samo nekoliko minuta novog poznanstva „ogoliti” samu sebe u nadi da će mi netko pljeskati jer sam ja, eto, pregrmjela tako nešto. Nadala sam se da će u meni vidjeti nešto posebno, da ću se istaknuti.
Danas, više od deset godina kasnije, ploča se okrenula. Nema šanse da nekome otkrijem te stvari o sebi (osim vama, naravno), barem ne toliko brzo, i nikako u nadi da će se netko sažaliti nada mnom i reći: „Svaka čast! Uspjela si unatoč svim nedaćama!” Mislim, molim vas, što je danas uspjeh? Svatko ga definira na svoj način.
I dok ovo pišem, imam prijatelje koji su prisutni u mojem životu već sigurno tri, četiri godine, a i dalje ne znaju te dvije opisane, monumentalne stvari o meni o kojima sam ovdje pisala, a da nisam ni trepnula.
Dopustite mi minimalnu digresiju: ljudi, upravo sjedim u avionu i žena iza mene šmrca li, šmrca. Izbacila je moju inspiraciju izvan ravnoteže. Gospođo na sjedalu 7F, ne sekirajte Duricu!
Vratimo se ulozi žrtve… JA to nisam, a niste ni vi. A ako jeste, nemojte biti.
Naše rane nisu tu da nas definiraju, one su tu DA NAS OJAČAJU, DRŽE PRIZEMLJENIMA (kako bismo shvatili koliko smo zapravo prolazni i priznali vrijednost sadašnjeg trenutka), DA NAS PRIPREME ZA ONO ŠTO DOLAZI (jer najbolje tek dolazi), ali i DA SE OSVRNEMO NA NJIH, A DA PRITOM OČI NE ZASUZE…
Da budem iskrena, vegetarijanka sam već šest godina, ali ni to ljudima ne govorim jer se uvijek nađe netko – zapravo, uglavnom neki – tko mi zna predbaciti u stilu: „A riba ti nije žao? Znaš, i one imaju oči!”, „A što jedeš kad si pozvana na roštilj, travu?”, „To ti je samo hir, kako si najednom prestala jesti meso, tako ćeš ga najednom opet početi jesti!”
To je to kad imaš svoja uvjerenja i guraš naprijed (unatoč ranama, koliko god one velike ili male bile), a nečiji ego bude pogođen. Strava! To su za mene žrtve.
Žrtvom se smatram samo kad moj brat J. čeka da mu sestra dođe iz Njeme da promijeni njegovu plahtu jer, eto, Vlatka to može puno bolje od njega… Skoro pa sam počašćena.
Zaključak: Žrtva je ona osoba koja se definira ranama, voli da ju se sažalijeva i pronalazi utjehu u tome. S druge strane, svatko tko je jak, ponizan i empatičan daleko je od žrtve.
Nećemo dalje. Ovdje završavamo ovo poglavlje. Mislim da smo sada iznad Slovenije. Let je miran i žena na sjedalu 7F prestala je šmrcati.
Kratka bilješka o autorici
Vlatka Štefanko autorica je knjiga SveMIR me nagradio i Rane koje sjaje. U svojim tekstovima i knjigama kroz osobne priče, iskustva i promišljanja piše o unutarnjoj snazi, zahvalnosti, iscjeljenju, osobnom rastu i pronalaženju smisla nakon životnih lomova. Svojim pisanjem želi potaknuti čitatelje da u vlastitim ranama prepoznaju ne samo bol, nego i svjetlo, hrabrost i mogućnost novog početka.
Više o autorici i knjizi Rane koje sjaje:
https://webknjizara.hr/proizvod/rane-koje-sjaje-vlatka-stefanko/
