Konobar života ne razlikuje dobro i loše, servira ono na što ti obraćaš pažnju. Koncentriraj se na to što želiš, na najbolje moguće, najljepšu situaciju, optimalno rješenje.
Konobar dolazi do Karla, izvadi kemijsku i blok: „Izvolite, što želite?“ Karl odgovara praznog želuca: „Gladan sam. Želim jesti!“ Konobar čeka još jedan trenutak i ponovno upita: „Izvolite, što želite?“ Karl ponovno odgovara: „Pa rekao sam! Želim jesti!“ Konobar napušta Karla da bi se pobrinuo o drugim gostima. Neka gost prvo osvijesti što stvarno želi.
To zvuči smiješno, ali koliko puta se ponašamo upravo kao Karl?
– Ja sam predebela. Želim smršavjeti.
– Loša sam u školi/na studiju. Želim biti bolja.
– Moj šef je grozan. Moram otići odavdje.
Koliko želiš smršavjeti? Dovoljno ti je nekoliko grama? Što ti to znači biti bolji? Je li se to odnosi samo na tvoje ocjene? Želiš li raditi na drugom odjelu, u drugom poduzeću ili samostalno? Znaš li zapravo što osjećaš za sve to i za čime uistinu čezneš?
Kod mnogih naših želja konobar života nema pojma što treba donijeti. Većinom su to općenite želje koje nisu niti mjerljive niti specifične. Samo glasno govorimo poput Karla što su naše potrebe, a život reagira – ČEKA, dok ne izrazimo naše želje ispravno.
Tajna: Koncentriraj se na ono što želiš
Karl uzdahne, sve je u redu, njegova greška. Zamoli jelovnik, konobar ga žurno donese. Jelovnik je ogroman poput telefonske knjige! Ima sve što si čovjek može zamisliti. Konobar stoji pred njim sa naoštrenom olovkom: „Izvolite, što želite?“ „Dobro, samo polako. Moram se prvo ovdje snaći.“
Došao je do morskih plodova. „Riblju juhu neću uzeti. Ni u kom slučaju!“ Konobar kimne, zapiše riblju juhu i ode u kuhinju, istreniran je da prima narudžbe. On ne razumije riječi NE/NEĆU te je zapamtio samo sliku narudžbe. Kad je Karlu servirao riblju juhu, bio je van sebe.
To zvuči smiješno, ali koliko puta se koncentriramo na one stvari koje ne želimo?
– Nadam se da neću zeznuti prezentaciju …
– Ako ne prođem test, onda …
– Sigurno ću dobiti pet kila ako pojedem ovaj komad torte od jagoda.
Strahovi su moćni jer usmjeravaju fokus na stvari koje želiš izbjeći. Konobar života ne razlikuje dobro i loše, servira ono na što ti obraćaš pažnju. Koncentriraj se na to što želiš, na najbolje moguće, najljepšu situaciju, optimalno rješenje.
Vizualizacija: Kako ću izabrati ono pravo?
Karl je slomljen zbog tolikih mogućnosti izbora. Što da izabere? Kada je došao konobar i htio primiti narudžbu, nećkao se. U tom trenutku se jedan stariji gospodin s naboranim licem i kaubojskim šeširom nagnuo sa susjednog stola prema Karlu.
Mahne konobaru: „Ovaj mladi gospodin će uzeti lazanje s duplom porcijom sira“. Karl ne voli sir zbog svoje intolerancije na histamin. Za njega je nezamislivo da netko drugi naručuje za njega. Totalno zbunjen promatra konobara kako s narudžbom lazanja ide u kuhinju.
Nezamislivo? Ali koliko često naručuju naši roditelji, šefovi, učitelji, prijatelji ili „društvo“ za nas? Nemoćni smo poput Karla i dopuštamo da nam diktiraju naše želje. Odakle dolazi plan o gradnji kuće, osnivanju obitelji i o osmosatnom radnom vremenu?
Većim dijelom nas određuje nešto izvana i što smo svjesniji, prije ćemo se toga osloboditi. Jer jedna stvar je jasna: Mi nismo došli na ovaj svijet da živimo prema željama i zamislima drugih, bez obzira na to koliko su nam bliski.
Princip kreiranja: Mijenjaj svoj život s odlučnošću
To je Karl sada shvatio. Odlučuje se za Cezar salatu. Kada je konobar ponovno htio primiti narudžbu, Karl je postao nesiguran zbog toliko krivih pokušaja te naručuje nesigurno i sramežljivo „Ako Vam nije problem, htio bih rado, molim vas, jednu Cezar salatu. To bi bilo lijepo…“
Tko na taj način naručuje u restoranu? Ali u čemu je razlika u odnosu na tvoj život? Kada si zadnji puta udario šakom o stol i donio jasnu i snažnu odluku?
Odlučujem da ću na sljedećem ispitu dobiti četiri! Odlučujem da ću jako dobro pričati španjolski! Odlučujem da ću se tri puta tjedno baviti sportom! Odabirem život prepun sreće, zdravlja i ljubavi! TO će konobar života razumijeti!
Međutim, strah nas je. Umanjujemo se da naša snaga ne bi prestrašila druge te da ne bi djelovali arogantno. Što ako ne uspije? Postoje mnogi razlozi zašto ne možemo snažno zahtijevati od života ono što želimo. Ali postoji jedan dobar razlog da to učinimo: Neće se dogoditi nikakva promjena niti uspjeh bez prethodne čvrste odluke. Ako želiš nešto promijeniti u svom životu, onda prvo moraš razviti odlučnost.
Manifestacija: Proturječni signali zbunjuju konobara
Karl je odlučan. Zove konobara, gleda mu u oči i kaže: „Želim Cezar salatu. Odmah!“ Konobar zapisuje narudžbu, zahvaljuje se i ode prema kuhinji. Karl je sretan što to može ići jednostavno.
Dok je za vrijeme čekanja vidio druga jela gostiju, postaje nesiguran. Vidi Thai juhu koja se puši, brižno nadjevene paprike i mirišljavi rižot od limuna i koromača. Je li donio dobru odluku? Kada je konobar krenuo do drugog stola, Karl ga zaustavlja, povlači narudžbu i traži vrijeme da razmisli. Njegov želudac je i dalje prazan.
„Želim partnera“, kažemo u ponedjeljak, a u utorak se veselimo što smo solo. Takvi proturječni signali su kao različite narudžbe u životu. Mnoga naša djelovanja su također u konfliktu s našim željama. Jedemo slatkiše, iako želimo smršavjeti i gledamo televiziju, iako čeznemo za prijateljima i voljenima. Tek kada naše misli, riječi i djela skladno formuliraju narudžbu, konobar razumije što želimo.
Zakon privlačenja: Povjerenje
Kada se stariji čovjek s kaubojskim šeširom nagne prema njemu, Karl ga pristojno zaustavi. On to može sam. Njegova nesigurnost je nestala. Koncentriran je i veseli se naručivanju. Kada je konobar došao, Karl s osmjehom na licu ponovno naručuje salatu.
Zašto ne? On zna da to nije njegova zadnja narudžba i da ne treba biti savršena. Ima najmeru još puno toga naručivati! Zapravo Karl treba uvijek naručivati. On ne može ne naručivati. To je kao igra čija pravila sada razumije.
Primjetio je da nigdje nema satova. Nitko od gostiju nema ručni sat pa ni konobar. U restoranu života ne postoji pojam vremena. Karl razumije da njegova nestrpljivost nikada nije imala veze s vremenom, već s njegovim nedostatkom povjerenja. Konobar ovog restorana ne poznaje pritisak vremena, žurbu, pritisak. On servira. Više od toga Karl ne treba znati.
Drugi gosti to ne vide. Oni ljutito ustaju jer po njihovom mišljenju moraju predugo čekati narudžbu.
Zakon rezonancije: Odustani od kontrole
No, Karl ostaje opušten. Ne promatra više pohlepno taj tanjur koji se puši, koji prolazi kraj njega. Ne pokušava više privući pažnju konobara čeznutljivim pogledom. Ne kontrolira više svaki korak konobara.
Sada radije priča s drugim gostima. Pomaže im u formuliranju njihovih narudžbi. Priča o ugodno uređenom prostoru i čestita im na njihovim ukusnim jelima.
Karl je ustanovio da konobar uzima u obzir i vrlo komplicirane posebne želje. Za njega ne postoji razlika u tome naručuju li gosti jelo u tri slijeda ili polpetu sa suhim listom salate. Konobar ne razlikuje složena od jednostavnih jela. On samo servira.
Karl je također primjetio da neki gosti polude kada dobiju „krive“ narudžbe, bune se i žale. Dobiju ono što su naručili. Pritom su njihove narudžbe zbunjujuće, proturječne i usmjerene na to što oni ne žele.
Došao je trenutak: Konobar servira Karlu njegovu dugo željenu Cezar salatu. Karl se zahvalio jer zahvalnost znači da prihvaćamo što smo naručili.
Naučio je odustati od kontrole, opustiti se i opušteno čekati ta izvrsna jela koja konobar s radošću servira.
To je salata koja je pripremljena s ljubavlju, najbolja koju je Karl ikada probao. Na kraju krajeva, konobar života želi samo najbolje za nas. Karl tek sada razumije koliko je cijenjen kao gost. Da, on bi čak mogao reći da se tu radi o ljubavi. Posebno kada opet zaboravi da stalno naručuje, a dobiva neukusnu hranu. Čak i to donosi konobar. Bez protivljenja, bez kontrole, bez prigovora. Konobar mu ne uskraćuje niti jednu želju.
Stručnjak Ludwig
Jednoga dana je mladi muškarac ušao u restoran. Sjeo je kraj Karla, podignuo svoje naočale i predstavio se: „Zovem se Ludwig.“
„Dobro došao u restoran života!“, pozdravlja ga Karl. „Znaš li već što želiš?“ Ludwig uopće ne gleda u jelovnik. „Bio sam zadnjih dana ovdje, konobar mi uvijek nosi juhu. Doktor sam psihologije i znam kako on funkcionira. Razumiješ li? On meni uvijek servira juhu. Takav je on. To sigurno ima veze s odnosom prema svojoj majci.“
Nije dugo trajalo dok je konobar došao s juhom. „Vidiš li? Znao sam!“
Mnogima se događa isto kao Ludwigu. Promatraju svoj život i procjenjuju što će najvjerojatnije postići. Njihove se želje više zasnivaju na vjerojatnostima, nego na mašti. Njihov život teče u poznatim pravcima. Sve ostalo bi se predrastično sukobilo s njihovom realnošću. No, taj korak bi nam jasno dao do znanja da se uistinu nalazimo u restoranu života.
Karl se smješka. Ne treba uvjeravati Ludwiga. Kao i on, svaki gost će naučiti kako se naručuje. Jedino što može učiniti jest to da svima bude dobar primjer. Stoga Karl naručuje obilato i s radošću.
Gosti započinju ogovarati iza leđa. „Kako Karl može imati toliko sreće sa svojim narudžbama?“ „Ako toliko puno dobiva, bit će manje za nas.“ Karl postaje ogledalo za njihove nepromišljene odluke.
Umjesto da se obrate Karlu i ljubazno ga pitaju koja je tajna za dobro naručivanje, oni ga isključuju. Jedan muškarac u prugastoj košulji i kravati ustaje i vikne Karlu: „Odlazi!“ Ljudi ga podržavaju i plješću. Karlu postaje teško oko srca. Kada je konobar došao da bi smirio ljude, Karl ga zaustavlja. „Oni ne znaju što čine.“ Karl već dugo ne naručuje za sebe. On ne treba još više jela i slastica. On želi samo pokazati što je sve moguće za svih nas.
Starac
Jedan sijedi starac s lijepo ukrašenim štapom mahne Karlu da dođe do njega: „Promatram s veseljem tvoje narudžbe. Isti takav sam nekada bio i ja. Stalno sam naručivao i isprobavao. Ti si to zaslužio.“ Smije se i uštipne Karla nježno za ruku. Karl se osjeća prihvaćenim: „Hvala Vam! Često imam osjećaj da me ne razumiju.“
„Da, to je naša sudbina. Ali nemoj se brinuti. Jednoga dana ćemo svi zajedno uljepšati restoran.“ Uto stiže konobar do stola. „ Što želite danas naručiti?“ Starac uzima svoj štap i uspravlja se. „Dosta sam naručivao i kušao, vrijeme je za novu avanturu. Možete li me otpratiti do izlaza?“
Karl se otvorenih ustiju zapiljio u starca. Još nikada nije doživio da netko dobrovoljno napusti restoran. „Molim Vas, ostanite još. Ima toliko toga na jelovniku. Možemo sve pomiješati i isprobati. Molim Vas.“
Konobar je otišao do garderobe. Starac se smije. „Meni već odavno nije važno što će mi donijeti konobar. Međutim, prijateljstvo s njim mi je jako važno.“
„Nije Vas strah što Vas čeka? Možda više nikada nećete naći tako dobar restoran.“ Starac potapša Karla po ramenu kao otac. „Imam povjerenja. Često sam isprobavao najukusnije kreacije, tako da nemam dvojbi. Sve će biti dobro.“
Konobar nosi kaput te pomaže starcu da ga odjene. „Ovuda, molim Vas“, te vodi starca do vratiju. Starac hvata kvaku, okrene se još jednom prema Karlu, namigne mu i otvara vrata. Dok u povjerenju i radosti zadnjim koracima napušta restoran, zrake sunca ga obasjavaju.
Konobar zatvara vrata i obrati se Karlu: „Izvolite?“ Karl razmišlja o riječima starca. Je li moguće da se ne radi o jelima? Već o onome koji to omogućuje?
Toliko toga je dobio. Svaka narudžba mu je odobrena. Konobar je bio strpljiv. Uvijek pristojan. Nije se ljutio kad su se gosti žalili. Prevelika je njegova ljubav. Sve što čini, jest da služi punim srcem.
„Izvolite?“ pita konobar još jednom.
„Želim Vašu pregaču“, odgovara Karl.
„Molim?“
„Želim Vašu pregaču i Vaš blok“, kaže Karl nježno.
Konobar zastane nepomično na trenutak. Oči mu zaiskre. Nakašlja se i kaže: „Kako želite.“ Odveže pregaču te je zaveže Karlu, pruživši mu blok i kemijsku. Karl približi konobaru stolicu, vadi kemijsku i blok: „Izvolite, što želite?
Na kraju svi postanemo konobari života. Međutim, prije nego budemo u stanju služiti, moramo iskorijeniti svaku sumnju u našu pravu prirodu. To ćemo uspjeti tako što ćemo svoj život kreirati i stvarati što je ljepše moguće. Na taj način razumijemo pravila restorana i živimo u skladu s njima. Tada smo u stanju istinski pomoći drugim ljudima.
Autor: Fabian Ries
Izvor: fabianries.de
Prevela: Maja Barac
