Javlja se dvojba: ne idemo li unazad? Možda da, upravo ono što je potrebno da se povrate sve dobre stvari koje su usput zapostavljene ili zaboravljene i koje nam užasno nedostaju, poput prave hrane, znanja kako postupiti s onim što priroda nudi, poštovanja prema našem vremenu i zemlji. Radost dijeljenja onoga što imamo s jednostavnošću davanja i primanja, učenja i međusobnog pomaganja. Život na selu vraća nas bitnom, istinskoj jednostavnosti bez ukrasa, poput povrća koje raste u vrtu: možda nesavršeno, ali tako ukusno i hranjivo u isto vrijeme. A zatim, svijest o prirodnom ciklusu u kojem ništa nije izgubljeno i sve nalazi svoj prostor, što nam omogućuje nam da se ponovno povežemo s našim osobnim ciklusima, da promatramo naše evolucije, naše promjene. Trenutci kontemplacije dolaze sami po sebi. Um se smiruje, srce se smiruje i otpušta brige, daje si oduška, dok se tijelo pokreće, puni pluća čistim zrakom i postupno jača.
Život na selu za mnoge predstavlja povratak korijenima, bitnom. To je mjesto za sklonište od nelagode koja se osjeća na ulicama gdje su beton i neboderi zamijenili drveće.
Selo je mali kutak raja za one koji traže veći osjećaj povezanosti, sporiji i manje stresan život, prostor za razmišljanje i kontakt s prirodom. Za mnoge je to mjesto sretnog djetinjstva, provedenog trčeći među redovima kukuruza, skupljajući grane za izradu igračaka, doživljavajući tisuće avantura u kolibama na drveću. To je mjesto obrazovanja kad si mali i transformacije kad si stariji.
Ponovno uspostavite kontakt sa svojim korijenima
Za mnoge, otići živjeti na selo znači pobjeći od grada i njegovog ludila i ponovno se povezati s prirodom i njezinim sporijim ritmovima, vratiti neke običaje i tradiciju, stare zanate i znanja djedova i baka prije nego potpuno nestanu.
U ovom digitalnom dobu svjedoci smo povratka aktivnostima koje nam se danas čine tako dalekima, a nekada su se odvijale u svakom domu. Zanatstvo doživljava drugi život: vraćamo se izradi sapuna, lužina, košara… Dodir ruku s materijalom za davanje oblika uporabnim predmetima više nije uvjetovan nuždom, jer se sve lako može kupiti u trgovini, supermarketu, nego iz želje za učenjem, da se vratimo u igru, da povratimo malo tog dragocjenog znanja koje polako nestaje.
Vraćamo se domaćoj proizvodnji kruha i tjestenine, uzgoju voća i povrća. Briše se prašina sa starih receptura koje su valorizirale začinsko bilje tako dobro za zdravlje: maslačak, kopriva… Ponovno se otkrivaju zaboravljeni okusi, hrana postaje lijek za tijelo i dušu.
Ruke ponovno otkrivaju jednostavne geste koje dopuštaju mislima da se smire, pletu savitljive grane u male košarice koje će krasiti stolove, ili ćemo ih darivati susjedima i rodbini ili postaviti u vrt.
Drveće tako postaje dragocjeni saveznik koji ljeti daje hranu i hlad, a zimi suhe grane griju domove. Vatra priziva k sebi snene oči i priče prošlosti, jer moramo znati odakle dolazimo da bismo se osjećali ukorijenjeni u životu.
Tada se javlja dvojba: ne idemo li unazad? Možda da, upravo ono što je potrebno da se povrate sve dobre stvari koje su usput zapostavljene ili zaboravljene i koje nam užasno nedostaju, poput prave hrane, znanja kako postupiti s onim što priroda nudi, poštovanja prema našem vremenu i zemlji. Radost dijeljenja onoga što imamo s jednostavnošću, davanja i primanja, učenja i međusobnog pomaganja. Ponekad pomaže vratiti se svojim korijenima, osobito kada se osjećate izgubljeno.
Život na selu također vam omogućuje da se ponovno povežete sa snalažljivom prirodom koja velikodušno osigurava resurse potrebne za istinski i jednostavan život i omogućuje vam da preokrenete matematiku konzumerizma: ovdje se obilje umnožava dijeljenjem s drugima.
Usporite, pronađite kontakt sa sobom
Selo je mjesto koje nas povezuje s našim porijeklom, mjesto gdje su se naši predci rađali, živjeli i umirali okruženi poljima, kućama kamenih zidova koje su se otvarale prema zelenim i plavim horizontima, između zemlje i neba.
Ovo predivno mjesto vraća nas bitnom, istinskoj jednostavnosti bez ukrasa, poput povrća koje raste u vrtu: možda nesavršeno, ali tako ukusno i hranjivo u isto vrijeme. A zatim, svijest o prirodnom ciklusu u kojem ništa nije izgubljeno i sve nalazi svoj prostor, što nam omogućuje nam da se ponovno povežemo s našim osobnim ciklusima, da promatramo naše evolucije, naše promjene. Možda su čak i naši neuspjesi učinili naše tlo plodnijim? Moguće je.
Trenutci kontemplacije dolaze sami po sebi. Um se smiruje, srce smiruje i otpušta brige, daje si oduška, dok se tijelo pokreće, puni pluća čistim zrakom i postupno jača.
Selo je mjesto gdje se možemo vratiti osnovama
Na selu se neobično razlikuje vrijeme od onog u gradu, za kojim moramo juriti od jutra do večeri, dok se ovdje nalazimo u šetnji s njim, kao sa starim prijateljem, mirnim i odmjerenim korakom, bez žurbe, u sredini zemljane staze omeđene drvećem i vinogradima, dok nas kroz godišnja doba podsjeća na vrijednost našeg osobnog vremena, cikličnost života, smrti i ponovnog rođenja.
Priroda je tu učiteljica, ona svoje tajne predaje onima koji je žele prisutnošću slušati. Ostavimo se na trenutak romantizma: nije sve ružičasto i teškoća ne manjka. Kontakt s prirodom izvrsna je prilika za učenje. Teškoće su fizičke, radosti također. Život u bliskom kontaktu s njom svakako zahtijeva više truda, ali nas čini jačima.
Nameće čekanje u svojim vremenima i ciklusima, ali uči strpljenju. I pored nedaća i poteškoća s kojima se susrećemo nudi nam toliko toga, te nas zbog toga čini svjesnijima i sposobnijima uživati u ljepoti oko nas.
Umor tijela utišava mentalnu buku i omogućuje ono duboko razumijevanje života koje su naši stari davali s malo, ali mudrih riječi. Živimo i radimo u bliskom kontaktu sa suštinom života, osjetila su istančana u opažanju suptilne ravnoteže koja nas veže za našu okolinu.
Mjesto gdje se konačno možete osjećati slobodnije i spokojnije
Život na selu omogućuje vam da obnovite vezu predaka sa samim mjestom. Oni koji su rođeni tu se uglavnom vraćaju, jer grad ima druge ritmove, drugu dinamiku, koja ne ide uz slobodan duh. Široki ruralni horizonti nude veću slobodu kretanja, djelovanja i izražavanja. Igranja.
Uronjeni u prirodu koja nudi tišinu, spokoj zimi i prati nas u krešendu života prema izvoru koji buja i krasi vrtove, povrtnjake, polja, ponovno se povezujemo s dimenzijom koju su tisućljećima živjeli naši predci: to je gotovo osjetilna dimenzija koja uči harmoniju između svijeta izvan i unutar nas.
Ako oči ne opažaju granice, zabrane, misao može uživati u osjećaju slobode koji postupno prožima cijelo biće.
Ovdje duša uzima dah svježeg zraka i mi smo u stanju razjasniti svoj put, korak po korak, dah po dah; vaša mašta se razbuktava i priroda postaje vaš drug u igri, čak i kada ste stariji.
ATMA/eticamente/Pripremila: Suzana Dulčić
