Većina ljudi misli da se boji neuspjeha. Istina je često mnogo neugodnija, zapravo bojimo se uspjeha. Bojimo se vlastite autentičnosti. Bojimo se postati ono što duboko u sebi osjećamo da jesmo.
Od najranijih dana učimo da pripadanje ima cijenu. Da bismo bili prihvaćeni, moramo se prilagoditi. Moramo govoriti ono što se očekuje, željeti ono što se smatra poželjnim i živjeti na način koji neće previše uznemiriti okolinu. Malo po malo, počinjemo trgovati sobom za osjećaj sigurnosti.
Tako nastaje jedan od najvećih paradoksa ljudskog života: žrtvujemo vlastitu autentičnost kako bismo bili prihvaćeni od ljudi koji nas zapravo nikada nisu upoznali. Oni poznaju samo verziju nas koju smo stvorili kako bismo zadovoljili njihova očekivanja.
Koliko je neostvarenih umjetnika odustalo od stvaranja jer su se bojali ismijavanja? Koliko je ljudi ostalo u poslovima koji ih guše? Koliko ih je ostalo u odnosima koji su odavno prestali biti živi? Koliko ih nikada nije izgovorilo ono što stvarno misli?
Ne zato što nisu mogli. Nego zato što su se bojali pitanja koje odzvanja u pozadini gotovo svake ljudske odluke: “Što će drugi reći?”
Taj strah nije bezazlen. On polako nagriza život iznutra. Ne dolazi kao velika tragedija, nego kao tisuće malih odricanja. Svaki put kada prešutimo istinu koju osjećamo. Svaki put kada odaberemo tuđi put umjesto vlastitog. Svaki put kada izdamo sebe kako bismo sačuvali nečije odobravanje.
S vremenom čovjek može steći sve ono što društvo smatra uspjehom, a ipak osjećati duboku prazninu. Jer duša ne pati zbog onoga što nema. Ona pati zbog onoga što je mogla biti, a nikada nije postala.
Autentičnost nije hrabrost da budemo posebni. To je hrabrost da budemo iskreni. Da prestanemo glumiti. Da prestanemo živjeti prema tuđim očekivanjima i počnemo slušati vlastiti unutarnji glas.
Naravno, takav put nosi rizik. Neki ljudi nas neće razumjeti. Neki će nas osuđivati. Neki će otići. Ali postoji nešto mnogo strašnije od toga, a to je probuditi se jednog dana i shvatiti da je cijeli život prošao u pokušaju da budemo netko drugi.
Na kraju, najveći gubitak nije kada nas drugi odbace. Najveći gubitak događa se onda kada odbacimo sami sebe.
A možda je upravo zato sloboda tako rijetka. Jer traži da riskiramo tuđe mišljenje kako bismo spasili vlastiti život.
Alan Gott
