„Ljudi će učiniti bilo što, bez obzira koliko to glupo bilo, samo da bi izbjegli suočavanje s vlastitom dušom.” – Carl Gustav Jung
Koliko često si se, donoseći odluke, vodio tuđim očekivanjima, umjesto vlastitim potrebama i uvjerenjima?
Koliko često su ti digitalne distrakcije poput slijepog skrolanja društvenim mrežama poslužile kao anestezija za bježanje od vlastitih misli i osjećaja?
Koliko često ti je kompulzivna zaposlenost bila izgovor za bijeg od tišine i suočavanja sa samim sobom?
Koliko često si se ponašao (a ponašanje je glumatanje, ulaženje u uloge), umjesto da si jednostavno bio?
„Biti nitko doli ti sam u svijetu koji daje sve od sebe, danonoćno, da te učini nekim drugim, znači voditi najtežu bitku koju ljudsko biće može voditi i nikada ne prestati boriti se.” – E. E. Cummings
Kada živiš u raskoraku sa sobom, kada održavaš ponašanja (čitaj: kada glumiš) koja su u suprotnosti s tvojim stvarnim vrijednostima ili kada potiskuješ samoga sebe, u stanju si stalnog unutarnjeg stresa. Taj stres nastaje zbog sukoba između onog dijela tebe koji je aktivan kada razmišljaš o sebi, svojim vrijednostima i refleksiji i onog dijela tebe koji se bavi tvojim vanjskim izrazom i prilagodbom okolini, stvarajući golemo kognitivno opterećenje.
Ovo stoga što ljudski mozak troši ogromne količine energije svaki put kada pokušava opravdati postupke koji su u suprotnosti s iskonskim vrijednostima tvog bića. Svaki put kada skriva tugu, ljutnju ili neku drugu emociju koju smatraš nepoželjnom. Svaki put kada glumi da si netko drugi kako bi se uklopio ili ugodio drugima.
Svaki čin (ili propust) kojim se udaljavaš od svoje autentične prirode, od onoga što si u suštini svoga bića, dovodi do toga da lakoća i protočnost kao prirodni znakovi tvoje usklađenosti s Izvorom života bivaju potisnuti osjećajem praznine, besmisla i iscrpljenosti, unutarnjim nemirom i zablokiranošću.
Jer, možeš pokušati kontrolirati vlastito ponašanje kako bi se uklopio. Ali, dugotrajno igranje uloga, umjesto bivanja onim koji jesi u suštini svoga bića ostavlja te bez goriva koje ti je dano da bi živio ono zbog čega si došao OVDJE. Zato što energiju Izvora života ne možeš prevariti.
„Privilegija života je postati ono što uistinu jesi.” – Carl Gustav Jung
Tada prestaješ potiskivati vlastitu prirodu, a energija koju si trošio na igranje uloga i skrivanje onih dijelova koje s smatrao nepoželjnima odjednom se oslobađa. Prestaju unutarnji konflikti. Odluke donosiš na temelju vlastitih vrijednosti, a ne tuđih očekivanja, zbog čega više nemaš potrebu ni preispitivati ih niti žaliti kakav god da bio njihov ishod. Osjećaj praznine zamjenjuje duboki osjećaj smisla i ukorijenjenosti u vlastitom životu.
Ta duboka transformacija odražava se i na sve one ljude s kojima si ostvario bilo koju vrstu odnosa OVDJE. Nekima od njih, kada skine masku i počneš živjeti autentično, nećeš se svidjeti. Jer svi oni koji su imali koristi od tvojih maski, bilo da su voljeli tvoju stalnu dostupnost, popustljivost, status ili stalnu pozitivu, tu promjenu doživjet će kao prijetnju.
Kako ćeš ih prepoznati? Po njihovoj reakciji na tvoje nove, zdrave granice.
Primjerice, kada im kažeš „ne“, oni bi mogli odgovoriti koristeći se pasivnom agresijom i nastojanjem da ti nametnu osjećaj krivnje poput: “Promijenio si se”. Ili pokušajem da te na silu vrate u staru ulogu ignoriranjem tvojih novih stavova i nastavljanjem ponašanja kao da se ništa nije promijenilo.
Moguće je i da će odjednom izgubiti interes za druženje s tobom kada prestaneš igrati ulogu “dežurnog terapeuta”. Prepoznavanje i potom otpuštanje tih ljudi, iako često bolno, ključni je i završni čin tog procesa postajanja onim tko zaista jesi.
Svi oni odnosi koji su od tebe zahtijevali masku uvenut će sami od sebe onda kada prestaneš ulagati energiju u njihovo održavanje. Jer više neće biti goriva koje bi ih hranilo.
A ako se pojavi tuga (a sigurno hoće), gledaj na nju kao na prirodni dio tog procesa. Jer ti ne žališ samo za tim ljudima, već i za verzijom sebe koja je morala nositi masku da bi bila voljena.
Kada jednom osvijestiš i istinski prihvatiš da su oni koji su voljeli tvoju masku zapravo voljeli funkciju koju si obavljao za njih, a da uistinu nikada nisu vidjeli pravoga tebe, bit će ti mnogo, mnogo, mnogo lakše i u konačnici trajno oslobađajuće u cijelosti ih otpustiti. I osloboditi prostor za ljude koji će voljeti autentičnoga tebe.
Martina Setnik
