Dok nam nedostaje naš Netko… Dok tražimo smisao toga svega i teška srca kažemo da smisla nekad nema… Zastanimo malo… Zapalimo svijeću, poklonimo cvijeće ili neki drugi dar da se povežemo s njima… I zapitajmo se: “A što ako…”
Što ako nas je s razlogom “napala” i pažnju tražila ona pčela?
Što ako je s razlogom u kuću ili auto uskočio onaj skakavac… Kojeg smo se brže i bolje kao pčele možda riješili?
Jesmo li od neke druge životinje po putu ovih dana glavu okrenuli?
Pa to je ipak životinja samo, a mi smo ljudi koji vole biti u pravu.
A što ako je ta životinja znak na putu? A što ako nismo u miru baš zato što previše mislimo da smo u pravu?
I tako s pravom i nemirom možda ovim labirintom nastavljamo hodati, u začaranom krugu se vrtjeti i patiti… Nastavljamo se i dalje nadati da postoji taj utješni raj u kojem je sretan Netko naš…
Pa se možda putem nekad i zapitamo postoje li zaista životi drugi, životi novi…
Pitamo se možda spava li mirno sad Netko naš… Ili nas ipak čuje, pomaže i vidi…
Ako postoji život novi, ljudskom umu nema smisla da naš Netko na više mjesta istovremeno stoji.
Jer um koji je pun strahova, trauma, programa i raznih uvjerenja ne zna da kod Nekog našeg ovo vrijeme koje mi brojimo zapravo… Ne postoji.
Zatrpani um svašta možda zna, a pritom istovremeno možda ne zna da duša može istovremeno na više mjesta stajati. I postojati.
A što ako siđemo s uma samo jednom u životu, na čas? Što ako samo jednom hrabro predamo strahove, programe, kontrole, sve naše i tuđe teorije?
Pa čak i teorije raznih autoriteta na ovoj pozornici života koje nas možda u nevidljivom zatvoru drže, a mi se slijepo vezali…
A što ako umru sve te iluzije koje često UMišljamo da su stvarne?
Sva ta znanja kojima su nam glave putem postale zatrpane.
Te su iluzije ono zbog čega u životu često život preživljavamo.
Zbog takvih zabluda snove koje noću sanjamo, poruke i pisma s druge strane zanemarujemo i ne čitamo. Pa kažemo da snovi nisu realnosti stvarne, a po danu iz spavamo misleći da smo budni…
Preživljavamo dok smo živi. Pa onda jednom fizički umremo. I tad se svega sjetimo…
Zašto će mnogi mistici reći: “Umri prije smrti”? Zato što su spoznali da je lakše živjeti i smrt prihvaćati kad dovoljno puta u životu hrabro i sami umremo:
U svakom strahu, programu, uvjerenju koje nam ne služi.
Kao duša smo dosad tko zna koliko fizičkih tijela, vozila u ovoj realnosti, odijela na ovoj pozornici već imali… Tko zna koliko smo puta već umiranje iskusili…
A opet… Dok ne dođe u ovoj realnosti taj čas, nitko od nas ne može znati kako će točno na odvajanje od ovog tijela i identiteta reagirati…
A ipak… Dok smo u ovoj realnosti živi, za taj se trenutak itekako možemo pripremati.
Život je dug, ali je i kratak. Što je život, nego li tek jedan dah?
Poklonimo zato sebi na trenutak jedan barem u ovom životu dar: Da otpustimo što će selo oko nas i u nama reći. I zapitajmo se: “A što ako…”
Što ako mi ova životinja nosi lijek i poruku da je moj Netko dobro, da sve ima smisla?
Što ako nisam UMislio miris po kojem je moj Netko mirisao… Ili miris cigare koju je moj Netko nekad palio?
Što ako nije slučajna ona pjesma?
Zašto sam sanjao ono nešto?
Što ako samo jednom, dok čekamo taj znak koji tražimo, bolje poslušamo tu pjesmu i dublje se zagledamo u taj san, tog skakavca, pčelu, leptira, pticu…?
Što ako jednom, samo jednom, um sa strane ostavimo pa zastanemo, doslovno i preneseno, i pitamo te životinje, te snove, te znakove zašto su nam na put baš sada došli?
Jesmo li primijetili da su naši Neki “otišli” baš kad su nam samo u novom obliku, preko veze, iz drugih dimenzija, a ne više sa zemlje mogli pomoći?
U velikom planu ne postoji samo jedan razlog za nešto što se dogodilo. Razloga za jedan događaj može biti puno više.
A što ako je fizički odlazak nekoga Našeg, između ostalog, okidač zbog kojeg ćemo se mi koji smo još neko vrijeme ostali u ovom životu, trgnuti… I iz amnezije duhovno probuditi?
Jesmo li se ikada zapitali: A što ako se moj Netko može vratiti? Drugog oblika i imena…
Duša ne može prestati postojati. Može samo promijeniti oblik na koji smo se navikli i za koji smo se vezali.
Zapitajmo se: Što ako su i tu i u beskraju? Što ako su prešli, ali istovremeno nisu otišli? Iako ih naše fizičke oči ne mogu vidjeti.
Iako ih naše ruke fizički ne mogu dotaknuti. Iako ih naše uši fizički ne mogu čuti…
Putevi Univerzuma i duše su premoćni, a naš ljudski um se u tjelesnom obliku zarobljava, plete u mreže i veže… Za ograničenja, uvjerenja i uske slike koje vide fizičke oči.
Zemlja, priroda i njezini ciklusi su čudo. Ciklusi koji se svakodnevno događaju na nebu su čudo. Način na koji na svijet dolazimo je čudo.
A naučeni smo da, kada odrastemo, čarolija više ne smije postojati… Ako želimo biti normalni.
Jesmo li možda previše na ta svakodnevna čuda navikli? Jesu li nam ta čuda postala toliko “normalna” pa smo ih zdravo za gotovo počeli uzimati?
U svakom neredu na zemlji, na nebu, u Univerzumu postoji savršeni krug, red i veliki plan.
Jesmo li se ikada zapitali zašto bi smrt fizičkog tijela pored tih čuda i ciklusa onda bila potpuni kraj, ravna linija i to je to, gotovo…
Dok u ljudskoj dimenziji zbog smrti patimo, dok se smrti dok smo živi možda jako bojimo, u dimenziji spirita i predaka, u dimenziji smrti, vladaju harmonija i mir. Kod nas ovdje se nalaze patnja i nemir.
U školi su nas svašta učili… i svašta nas također nisu naučili.
U životnoj školi smo svakakva iskustva prikupili…
Ali smo također i iz raznih života naše duše iskustva skupili.
U nama postoje energetski zapisi: Duboko u nama, u najdubljoj razini našega bića žive znanja i odgovori na naša ljudska pitanja…
Nismo došli doznati, niti smo došli naučiti. Došli smo se iz amnezije probuditi. I sjetiti: Da se već sjećamo. Da već znamo.
Došli smo se sjetiti i koliko toga o životu u životu ne znamo, a mislimo da znamo.
Došli smo se sjetiti da nije tek obična utjeha taj viši smisao koji postoji…Došli smo se sjetiti da duša bira kad ćemo i kako “otići”.
Čak i kad našem umu taj način i trenutak ne izgledaju smisleno, ali ono baš nikako.
Istina o nama je u nama. Naći je možemo samo u duši, samo onkraj uma i razuma.
Zapitajmo se: Što ako, što se trenutak “odlaska” sve više bliži, naš um to ne zna, ali nam se duša sprema?
Ništa nije slučajno pa ni to da u “zadnjim” danima kao da se pozdravljamo. Baš tad neke poteze pravimo, rečenice izgovaramo ili objave stavljamo…
Pa često kažemo: “Koja slučajnost. Pa kao da je znala, kao da je znao…”
U redu je i zapitati se: A što ako mi je sve ovo odjednom previše?
Odakle da krenem? Kako da samo tako odjednom u sve ovo povjerujem?
To je sve u redu i dio procesa… A u tom procesu jednom dođe i trenutak da više ne želimo samo vjerovati, nego i provjeriti… Poželimo po spoznaju otići…
Za početak možemo barem udahnuti duboki dah i zatvoriti oči…
Možemo im, za početak, poslati ljubav, prihvaćanje, mir… Da ih ne zadržavamo grčevito samo u patnji, ljutnji, tugama, nemiru…
Možemo ih opet pitati neki mali “slučajni” znakić da je sve dobro. Da ipak ima smisla. Da je ovaj nered ipak u redu.
I onda duboko izdahnuti, bolje otvoriti unutarnje oči… I promatrati koji će nam znak, poruka i lijek “slučajno” na Put doći…
Čak i kad dođe, po planu naše duše, taj čas da u ovome životu spoznamo širu sliku i smisao igre, patnje, radosti, života i smrti…Čak i kad se probudimo i sjetimo svega što smo putem zaboravili… Čak i kad spoznamo ovu igru života… I da smrt, vrijeme pa čak ni emocije u široj slici ne postoje…
Ne zaboravimo ipak tad: U redu je, kad nam dođe, i zaplakati. U redu je i tu suzu pustiti. Duše smo: Vječne i besmrtne. Ali u ovoj realnosti smo također i samo ljudi, duše koje su došle ljudsko iskustvo proživjeti…
Duše smo, ali i ljudi. Pogledajmo prirodu. Kao ona smo:
Savršeno nesavršeni…
Matea Erceg
Pišući o onome što živi i raste u prirodi, Matea istovremeno piše o onome što živi i raste u čovjeku i čovjekovoj pravoj prirodi. Iako je pisac u duši i u poslu, kroz svoje tekstove šalje poruku: Da svi odgovori koje tražimo nisu u knjigama, predavanjima, putovanjima ili bilo gdje izvan ili dalje od nas. To mogu biti super alati po putu, ali po odgovore na pitanja koja imamo ne trebamo ići dalje od sebe. Jer svi su odgovori cijelo vrijeme tako blizu: Unutar nas, s nama, u nama…
https://www.facebook.com/share/1KnCNFwatx/
https://www.instagram.com/mateaerceg?utm_source=qr&igsh=MjJ2Ymt1a3d0ZWdq
