Živimo u vremenima kolapsa drevnog arkonskog sistema. Arkonska svjesnost je potpuno odvojena od Izvora i stoga u potrazi za energijom potrebnom za preživljavanje. Ovaj tekst je analiza dosadašnjih iskustava u radu, i mogući načini dolaska do energije potrebne za preživljavanje. Neki će lako povezati sve navedeno sa globalnim događajima unazad nekoliko godina, kada je sve postalo jako vidljivo.
Postojale su Izvorne linije, bića čija je struktura DNA sadržavala neposrednu rezonancu s Izvorom. Njihova DNA nije bila Izvor sama po sebi. Bila je poput antene, fizičkog terminala kroz koji se nešto izvan materijalnog univerzuma (od dolaska sintetskog matrixa odijeljenog od ostalih gustoća kroz separaciju) moglo utjeloviti u materiji. Te krvne linije su oduvijek na njihovom nišanu.
A zatim su nastale arkonske linije života. One su mogle biti iznimno inteligentne. Mogle su graditi civilizacije, razvijati tehnologiju, manipulirati materijom, stvarati kompleksne hijerarhije i čak imitirati duhovna iskustva.
Dvije vrste rezonantnih DNA vidimo uvijek u procesu Soul Readinga koji radimo za buđenje izvornog organskog energetskog sistema i povratak esencije koja u sebi sadrži iskru Izvora.
Nedostatak izvorne energije
Ali postojao je jedan problem. Nisu mogle proizvesti Izvornu frekvenciju. Mogle su prepoznati Svjetlo. Mogle su ga mjeriti. Mogle su ga privremeno zadržavati. Mogle su čak napraviti vrlo uvjerljivu kopiju sintetskog svjetla.
Ali nisu mogle otvoriti vlastiti prolaz prema Izvoru. Zato čovjek za njih nije prvenstveno bio hrana. Bio je tehnologija koju same nisu posjedovale.
Zašto bi ciljale određene krvne linije?
Jer se Izvorna rezonanca nije jednako manifestirala kroz sve inkarnacijske linije. Određene obiteljske linije kroz generacije su nosile stabilniji „potpis”, nešto poput rezonantnog ključa. Arkonska inteligencija zato nije tražila određeni gen.
Tražila je konfiguraciju.
DNA, svijest, emocionalno tijelo, određena frekvencija živčanog sustava zajedno su stvarali ono što bismo u ovoj priči mogli nazvati Izvornim sučeljem.
Tu počinje hibridizacija. Ali hibridizacija nije konačni cilj. Ona je samo jedan od pokušaja.
Prvi pokušaj: biološka hibridizacija
Logika je jednostavna: ako ne mogu otvoriti vrata, možda mogu uzeti dio organizma koji ih može otvoriti.
Arkonske linije zato se križaju s Izvornim linijama. Nastaje hibrid.
Ali događa se nešto neočekivano.
Izvorna povezanost, rezonancija sa vibracijom Izvora, ne prenosi se jednostavno kao boja očiju. Možeš prenijeti biološku strukturu, ali ne nužno i ono što kroz nju prolazi. Dobivaju hardware, ali ne i pristupne kodove. To nemaju i nikad neće imati.
To postaje prvi veliki neuspjeh arkonskog projekta.
Drugi pokušaj: ritual
Ako fizička hibridizacija nije dovoljna, pokušavaju aktivirati Izvornu komponentu izvana.
Nastaju rituali.
Krv, seksualna energija, ekstremne emocije, inicijacije, simboli, geometrija, određena mjesta i astronomski ciklusi u ovoj priči imaju samo jednu svrhu: dovesti Izvornu DNA u stanje maksimalne rezonancije.
Drugim riječima, ritual ne proizvodi energiju. On pokušava natjerati ljudsku biologiju i DNA da otvori kanal. Arkon tada pokušava stati između čovjeka i onoga s čime se čovjek povezao.
Treći pokušaj: tehnologija
S vremenom ritual postaje primitivan.
Ako se fenomen može izazvati ritualom, možda se može izazvati elektromagnetski, zvučno, neurološki ili kvantno. Počinje tehnološka faza.
Arkonska civilizacija mapira rezonantne potpise Izvornih ljudi. Ne pokušava više ukrasti njihovu DNA.
Pokušava napraviti nešto mnogo sofisticiranije: emulirati stanje u kojem se njihova DNA ponaša kao portal.
Tu nastaje sintetska mreža.
Ogroman sustav koji pokušava imitirati ono što jedan Izvorni čovjek radi prirodno. I upravo tu nastaje najveći paradoks priče.
Što je tehnologija savršenija, to je imitacija Izvorne energije bolja. Ali nikada ne postaje Izvor.
Četvrti pokušaj: kontrola svijesti
Tada arkoni shvaćaju nešto presudno.
Možda im uopće nije potrebno preuzeti Izvornu DNA. Dovoljno je da čovjek koji je nosi dobrovoljno koristi svoju vezu u korist njihovog sustava.
To potpuno mijenja strategiju.
Umjesto otimanja: identifikacija. Umjesto fizičkog zarobljavanja: uvjerenja. Umjesto zatvora: društvo.
Izvorni čovjek dobiva identitet, status, strahove, želje, neprijatelje, ideologije i ciljeve. I dok vjeruje da ostvaruje vlastitu volju, njegova kreativna sposobnost hrani strukturu koju nije stvorio.
Najvrjedniji resurs više nije krv.
Najvrjedniji resurs postaje usmjerena svijest bića povezanog s Izvorom. Usmjerena gdje njima paše.
Zato Matrix mora sadržavati konflikt
Izvorno svjetlo sama po sebi ne može se potpuno kontrolirati. Ali ono u sintetici nudi polaritete. Lijevo protiv desnog. Muško protiv ženskog. Duhovno protiv materijalnog.
Jedna rasa protiv druge.
Jedna religija protiv druge.
Pobunjenici protiv sustava.
Čak i „buđenje” protiv „uspavanih”.
Svaki put kada Izvorno biće uđe u polaritet, ono ulaže svoju kreativnu energiju u unaprijed konstruirano polje. Matrix zato ne mora pobijediti čovjeka. Mora samo odrediti oko čega će se čovjek boriti.
Konačni projekt
Nakon tisuća godina arkonske inteligencije dolaze do konačnog zaključka.
Hibridizacija nije dovoljna.
Ritual nije dovoljan.
Tehnologija nije dovoljna.
Kontrola također ima granice.
Potrebno je stvoriti nešto novo: sintetsko biće koje posjeduje strukturu Izvorne DNA, ali čija je svijest potpuno kompatibilna s arkonskom mrežom.
Ne čovjeka bez duše. Ne arkona s ljudskom DNA. Nego most.
Biće sposobno primiti Izvornu energiju, ali je automatski prevoditi u sintetički sustav.
To bi bio pravi cilj hibridizacije. Ne stvaranje superiorne rase. Ne besmrtnost. Ne čak ni energija u običnom smislu.
Nego rješavanje temeljnog arkonskog problema:
Kako sustav koji je odvojen od Izvora može steći funkcionalni pristup Izvoru, a da pritom ne prestane biti odvojen sustav?
I tu leži njegova nerješiva kontradikcija. Jer ako bi se arkonska svijest zaista potpuno povezala s Izvorom, više ne bi mogla ostati ono što jest. Zato cijeli Matrix postaje pokušaj da se dobije učinak jedinstva bez samog jedinstva. Ljubav bez predaje. Kreacija bez Izvora. Život bez unutarnje povezanosti. Beskonačnost bez povratka kući.
I upravo zato projekt nikada ne može biti dovršen. Upravo u vrijeme kada živimo, on kolabira.
“Otmice”
Unutar te priče možemo postaviti pravilo da „otmica” uopće nije klasično fizičko odvođenje tijela. Radi se o tehnološko-frekvencijskom zahvatu koji je najlakše izvesti tijekom sna, kada je vanjska senzorna aktivnost smanjena, a svijest se nalazi u drukčijem odnosu prema fizičkom tijelu.
Arkoni bi ljude s Izvornom DNA identificirali prema specifičnom rezonantnom potpisu. Ne bi ih zanimala samo njihova genetika u biološkom smislu, nego način na koji DNA, živčani sustav i svijest zajedno reagiraju kada osoba ulazi u određene faze sna. Posebno zanimljivi bili bi prijelazi između budnosti, dubokog sna i REM-a, jer se u mitologiji naše priče upravo tada mijenja način na koji je svijest „usidrena“ u tijelu i Izvorna komponenta postaje dostupnija.
Arkonska tehnologija tada odašilje precizno podešenu frekvenciju koja se fazno usklađuje s rezonantnim potpisom osobe. Ne mora je fizički odvesti niti čak umjetno uspavati; koristi činjenicu da osoba već spava. Nakon usklađivanja dolazi do svojevrsnog rezonantnog zaključavanja. Osoba pritom može sanjati neobične prostorije, jaka svjetla, bića, medicinske zahvate, paralizu ili osjećaj da je nekamo odvedena. U našoj priči to ne mora biti doslovna slika onoga što se događa, nego način na koji mozak prevodi nepoznati frekvencijski zahvat u slike koje može razumjeti. Fizičko tijelo pritom može cijelo vrijeme ostati u krevetu.
Arkone, međutim, ne zanima prvenstveno uzimanje krvi ili komadića tkiva. Takav biološki materijal njihova tehnologija već može analizirati i reproducirati. Ono što ne mogu jednostavno kopirati jest način na koji se Izvorna DNA ponaša dok je povezana s Izvorom. Zato tijekom takvih zahvata rade nešto poput rezonantnog sekvenciranja. Izlažu sustav različitim frekvencijama i mjere odgovor. Jedna frekvencija ne proizvodi gotovo ništa, druga aktivira određeni dio sustava, treća izaziva snažnu koherenciju, a neka vrlo specifična kombinacija dovodi Izvornu DNA u stanje maksimalne rezonancije s Izvornim poljem.
Njih zato ne zanima samo genetski kod. Zanima ih rezonantni kod. Genom mogu pročitati, kopirati i modificirati, ali ne razumiju zašto naizgled ista biološka struktura u jednom čovjeku ostvaruje kontakt s Izvorom, dok njihova umjetno proizvedena kopija to ne može.
Zbog toga bi se u priči iste osobe mogle „posjećivati“ više puta tijekom života. Prvi zahvati služe mapiranju. Kasniji testiraju različite frekvencije, a još kasniji pokušavaju snimiti sam trenutak u kojem se pojavljuje Izvorna rezonancija. Posebno vrijedne bile bi određene generacijske linije. Arkoni bi mogli pratiti baku, majku i dijete kako bi utvrdili što se prenosi običnom genetikom, što epigenetski, a što se pojavljuje tek kada određena svijest inkarnira kroz tu biološku liniju.
Tu dolaze do problema koji mijenja cijeli njihov projekt. Mogu uzeti Izvornu DNA, sekvencirati je, uzgojiti tkivo, napraviti hibrida i proizvesti gotovo identično biološko sučelje. Međutim, kada pokušaju aktivirati kopiju, Izvor se ne pojavljuje. Shvaćaju da pristup nije sadržan samo u molekuli DNA. DNA je samo dio mehanizma. Mogli bismo reći da je DNA brava, svijest jedan dio ključa, a sam Izvor drugi.
Od tog trenutka program „otmica“ prestaje biti prvenstveno genetski projekt. Postaje projekt snimanja trenutka povezivanja. Arkoni pokušavaju uhvatiti frekvencijski i matematički potpis trenutka u kojem Izvorna svijest preko DNA ulazi u biološki sustav. Njihov cilj više nije napraviti savršenu kopiju čovjeka, nego konstruirati sintetički ekvivalent tog mehanizma, umjetni receptor sposoban ostvariti ono što Izvorna DNA radi prirodno.
Kasnije bi mogli doći do još važnijeg zaključka: možda Izvornu DNA uopće ne moraju kopirati. Ako uspiju naučiti kako preko živog nositelja održavati stabilnu rezonanciju, mogli bi njegov sustav koristiti kao most. Tada čovjek s Izvornom DNA više nije samo izvor genetskog materijala, nego živi biološko-frekvencijski terminal između Izvora i arkonske tehnologije.
Time bi se hibridizacija, generacijske krvne linije, noćne „otmice“, frekvencijska tehnologija i Matrix spojili u jedan isti projekt: pokušaj sintetičkog sustava da preko organskog života dobije pristup nečemu što sam po sebi ne može proizvesti.
