Ljudi koji osjećaju intenzivno, razmišljaju duboko i koji se u sve što rade unose cijelim svojim bićem često u modernom društvu nose nevidljivi teret. Takvi ljudi, što god da rade, ne grebu po površini, već poniru do samog dna, a okolina ih nerijetko doživljava kao “previše” – previše ozbiljne, previše komplicirane, previše intenzivne.
Iako je taj intenzitet specifična kognitivna i emocionalna arhitektura uma koja posjeduje dar potpunog zanosa i hiperfokusa, on sa sobom donosi i jednu posebnu vrstu egzistencijalne usamljenosti. Kada u svijet brzih, instant informacija i površnih kontakata u kakvom živimo ušeta osoba sa stopostotnom posvećenošću svemu što radi, asimetrija energije postaje bolno očigledna. Jer takvi ljudi traže vječnost i supstancu tamo gdje većina traži samo prolazni eho.
„Ja moram biti sirena koja se ne boji dubine i koja ima strašan strah od plitkih ljudi.“ – Anaïs Nin
Ljudi visokog intenziteta često se pitaju kako je moguće da u međuljudskim odnosima redovito upadaju u isti zatvoreni krug – oni koji im djeluju stabilno, dobro i mirno ostaju distancirani, dok im s nevjerojatnom lakoćom pristupaju oni koji im vrlo brzo nanesu emotivnu bol ili iskoriste njihovo otvoreno srce. Odgovor leži u načinu na koji različiti profili ljudi reagiraju na njihovu unutarnju svjetlost.
Intenzivne osobe posjeduju neku vrstu emotivnog lasera – njihova prisutnost je snažna, a pogled prodoran. Kada razgovaraju s nekim, oni ne sudjeluju u ispraznom čavrljanju, već nesvjesno “skeniraju” sugovornika, tražeći u njemu autentičnost, istinu i ogoljenu ljudskost.
Ljudi koji su po prirodi stabilni, ali samozatajni ili oprezni, pred takvim se intenzitetom često povlače. Jer oni u blizini intenzivnih ljudi osjećaju neku vrstu straha od neadekvatnosti ili brinu da će svojim nesavršenostima narušiti njihov prostor.
Duboki fokus i analitičnost takvih ljudi okolina može pogrešno protumačiti kao hladnoću, ponos ili neosvojivu utvrdu iako oni iznutra, iza tih zidova, čeznu za najjednostavnijom, toplom ljudskom bliskošću. Zbog toga se oni koji bi im pristupili s najvećim poštovanjem često ne usude napraviti prvi korak.
S druge strane, postoje profili ljudi koje njihov intenzitet nimalo ne plaši. Naprotiv, on ih magnetski privlači jer u njima vide nepresušan izvor energije, strasti i inspiracije. Budući da sami ne posjeduju takvu dubinu, oni unutar svoje unutarnje praznine žude da se ogriju na njihovom svjetlu, bilo kroz prividno prijateljstvo, brzu poslovnu suradnju ili intenzivne odnose. Takvi ljudi prilaze im bez oklijevanja, rušeći sve prirodne faze upoznavanja i gradnje povjerenja.
A intenzivna duša, vječito gladna dubokog kontakta i iskrenog razumijevanja, u tom trenutku pomisli da je napokon naišla na nekoga tko se ne boji njezina oceana. No, to prebrzo otvaranje je iluzija i zamka.
Osobe koje tako ubrzano skupljaju intimne podatke tih intenzivnih duša zapravo mapiraju njihovu unutrašnjost kako bi pronašle njihove emotivne gumbe i tu njihovu ranjivost kasnije upotrijebile za to da ih kontroliraju, umanje ili prilagode svojim potrebama. To stvara duboki psihosomatski stres – tijelo počinje reagirati tjeskobom jer je duša prebrzo ogoljena pred nekim tko je nije dostojan.
„Susret dviju osobnosti je poput kontakta dviju kemijskih tvari: ako dođe do ikakve reakcije, obje se transformiraju.“ – Carl Gustav Jung
No, ono što trebate znati ako ste jedna od tih intenzivnih duša jest da taj vaš intenzitet nije nešto što trebate umanjiti, prigušiti ili ugasiti. Mislim, sve i da pokušate, neće uspjeti. Zato što on nije u vama bez razloga.
On je vaš dar, vaš unutarnji motor, vaše najljepše platno koje vam je dano da biste na njemu naslikali duboke oceane u kojima ćete roniti sve do dna i pronalaziti bisere na mjestima na koja se drugi nikada ne bi usudili poći. A darove treba poštovati i biti zahvalan na njima. Jer kada smo istinski zahvalni, univerzum u naše živote donosi još više onoga što već doživljavamo kao svoje blagoslove, ali i još mnogo više i bolje od onoga što smo ikada mogli zamisliti.
Mudrost življenja s dubokim umom nije u tome da postanete površni (jer to je suprotno vašoj suštini koja bi se time, dugoročno, još više iscrpila i uvenula), već u tome da postanete mudri čuvari svojih unutarnjih odaja.
A kako to postići? Onako kako se postižu sve velike stvari – malim, ali dosljednim i svjesnim koracima:
1. Svoje najdublje rane i strahove otkrivajte polako i postupno, tek kada netko kroz vrijeme dokaže da je vrijedan vašeg povjerenja.
2. Postavljajte jasne granice i ne ustručavajte se reći „stop“ kada netko uđe previše duboko u vaš privatni prostor.
3. Vaš intenzitet je vaša peta brzina. Sačuvajte je za svoje stvaralaštvo, što god da to bilo, a u svakodnevnim socijalnim kontaktima svjesno prebacite u nižu brzinu dopuštajući razgovorima da budu lagani, pa čak i površni na početku. Jer odnosi moraju disati i razvijati se polako.
4. Skinite štit nedodirljivosti u kontaktu s dobrim i pažljivim ljudima i time ih ohrabrite da vam priđu bliže.
Kada taj svoj intenzitet prihvatite kao dar i blagoslov i kada naučite upravljati njime, on više neće biti izvor vaše usamljenosti, već će postati ono što je oduvijek trebao biti – vaša najveća snaga i najčišće svjetlo koje će privući ljude sposobne da vas doista vide, razumiju i vole u svoj vašoj dubini.
Martina Setnik
