U velikom, nevidljivom scenariju univerzuma rođeni smo s dubokom čežnjom za sigurnom lukom i odgojeni na pričama o vječnosti i o ljubavima koje se mjere godinama i desetljećima. No, što kada u naš svijet ušeta netko tko u vrlo kratkom vremenu preokrene čitavu našu stvarnost, a zatim nestane jednako naglo kako je i došao? I kako preboljeti intenzitet odnosa koji se čini dubljim i težim od godina provedenih u nekim uobičajenim, mirnim zajednicama?
Prvo i najvažnije što trebate znati jest da to nije bio promašaj niti dokaz da niste dovoljno vrijedni. To je bio vaš najvažniji – kozmički alarm.
“Ponekad se u samo nekoliko dana dogodi više nego u čitavim godinama.” – Erich Maria Remarque
Svi koji su prošli kroz ovo iskustvo prepoznat će isti, gotovo magnetski obrazac. Susret s tom osobom ne sliči ničemu svakodnevnom. To nije obično upoznavanje. To je energetski udar. Od prvog trenutka racionalni um gubi kontrolu, a tlo pod nogama počinje podrhtavati. Razgovori teku duboko, pogledi govore jezike koje smo zaboravili, a srce, dotad možda uspavano ili zaključano pod oklopom obveza i praktičnog života, odjednom divlje proradi. Uvjereni smo – to je to, sudbina je konačno umiješala prste.
A onda, jednako naglo kako je i započelo, svjetlo se gasi. Dolazi do iznenadnog, oštrog i hladnog prekida. Bez jasnog objašnjenja, bez logičnih odgovora, bez onog završnog razgovora koji bi donio mir i zaključak. Jučer je postojalo sve, a danas vlada tišina. Ostaje samo zaglušujući prostor, slomljeno srce i um koji poput detektiva grozničavo pokušava shvatiti gdje je pogriješio. Ta faza traženja logike tamo gdje vlada čista karma najteži je dio puta.
Najveća zabluda modernog društva jest da se vrijednost jednog odnosa mjeri njegovim trajanjem. No, vrijeme je relativno. Postoje ljudi koji u naš život dolaze kao graditelji – polako, ciglu po ciglu, noseći energiju stabilnosti. Ali, postoje i oni koji dolaze kao kozmička munja – kako bi nas naglo probudili. Njihova misija u našem životu nije da griju naš dom, već da udare u stablo našeg dotadašnjeg života, zapale ga i natjeraju nas da pobjegnemo iz sigurice u kojoj smo predugo bivali.
Kozmički alarm je upravo to – intenzivni udar na našu rutinu kako bi nas protresao. I zato i ti odnosi po svojoj prirodi moraju završiti naglo. Njihov energetski intenzitet i naboj toliko su visoki da bi, kada bi trajali duže, postali visokotoksični i destruktivni za naš živčani sustav. Svemir nas time, što tu osobu brzo sklanja s pozornice nakon što je odigrala svoju ulogu, zapravo štiti.
“Srodna duša je ogledalo, osoba koja ti pokazuje sve što te drži zarobljenim, osoba koja privlači tvoju pažnju na tebe samu kako bi mogla promijeniti svoj život.” – Elizabeth Gilbert
Kada proživljavamo bol naglog nestanka, naš ego pati jer nema odgovora. Um je taj koji traži objašnjenje, a duša je ona koja traži slobodu. Želimo znati zašto. No, istina je da kod kozmičkog alarma nema klasičnog završetka jer je lekcija već isporučena. Onog trenutka kada se alarm oglasio i kada smo se probudili, uloga te osobe u našem životu je završila.
Njezin odlazak nije naš neuspjeh niti dokaz da nismo bili dovoljno dobri. Ona je otišla jer je njezina misija dostavljača karmičkog paketa gotova. Primili smo paket, u njemu je bila budilica, a sada je vrijeme da pošiljatelj ode, a da mi otvorimo sadržaj.
Najvažnija i najljepša spoznaja ovog procesa jest da taj golemi intenzitet, strast, dubina i životnost koje smo osjetili tijekom tog kratkog spoja ne pripadaju toj osobi. Ta energija ne živi u njoj – ona živi u vama. Druga strana bila je samo ključ koji je otključao vrata vašeg skrivenog potencijala. Ona je bila šibica, ali vatra koja je buknula vaša je vlastita, dotad potisnuta životna snaga.
I kako onda iscijeliti se? Tako što ćete prestati gledati u smjeru u kojem je oluja otišla i čekati da se alarm ponovno upali. Svaki put kada uhvatite svoje misli kako bježe prema analizi prošlosti, svjesno uzmite tu golemu, probuđenu energiju i preusmjerite je u sebe. Iskoristite tu vatru u sebi za stvaranje, za kreativnost, za napredak, za postavljanje čvršćih granica prema svijetu i recite sebi s dubokim poštovanjem: „Hvala ti što si me probudio. Sada preuzimam kormilo.“
Ma koliko bolan bio šok buđenja, ono je blagoslov. Puno je tužnije i opasnije provesti život u dubokom snu, u iluziji lažne sigurnosti, u mlakim odnosima i toksičnim kompromisima u kojima polako umiremo na rate, nego biti jednom žestoko potreseni i konačno – živi, svjesni i budni.
Tek kada s ljubavlju i zahvalnošću blagoslovimo tu oluju koja je prošla i kada otpustimo potrebu da je zadržimo, naša se nutrina mijenja. Tek tada, u toj novoj, svjesnoj tišini, postajemo sposobni u svoj život privući onu pravu, zrelu srodnu dušu. Ljubav koja dolazi nakon kozmičkog alarma ne donosi dramu, potrese i tjeskobu. Ona dolazi tiho, donoseći mir, duboko poštovanje i stabilnost u kojoj konačno, s otvorenim očima, možemo rasti.
I zato “Ne žalite za onim što se raspalo u komadiće. To je bio samo znak da je vrijeme za novo stvaranje.” – Carl Gustav Jung
Martina Setnik
