LJUBAV njeguje čak i vlati trave kako bi dosegnule svoj puni potencijal; ona je sam temelj svemira kakvog poznajemo. Počeli smo se bojati ljubavi, a istovremeno smo romantizirali njezinu prirodu i položili mnogo nade u pronalazak one jedne osobe koja će ispuniti sve naše potrebe i čežnje našeg srca.
To s vremenom neizbježno dovodi do nezadovoljstva jer spajanje koje nadilazi puku povezanost nije moguće. Spajanje za kojim istinski čeznemo jest nestanak one odvojenosti od naše suštinske biti koja se dogodila davno prije utjelovljenja u ovom konkretnom tijelu.
Ta odvojenost zapravo je otuđenost od ljubavi – naše vlastite istinske prirode.
Postojanje našeg svijeta ima samo jednu svrhu: prožeti fizičku materiju istim onim spoznajama o sebi i ljubavi kakve su bile moguće u mnogim drugim svjetovima u kojima je naša duša sudjelovala.
Naša čežnja ne postoji samo kao sjeme u srcu, već i kao duboko sjećanje.
Oduvijek smo znali da bi moglo biti drukčije. Sjećaš li se? Sjećaš li se da si to znao? Sjećaš li se spoznaje da stvari mogu biti drukčije? Sjećaš li se da je nekoć bilo drukčije, iako se čini da se toga više ne možeš prisjetiti? Kao da ti je to sjećanje na vrhu jezika.
Možemo to osjetiti i naslutiti, ali se ne možemo u potpunosti prisjetiti.
Taj proces prisjećanja na postojanje ljubavi – te spoznaje da smo mi i ljubav jedno te isto i da smo od nje neodvojivi – zahtijeva našu spremnost da govorimo istinu.
Naime, upravo sve ono što smo izgradili kako bismo zaštitili svoju ranjivost stvara i održava velove iluzije koji nas okružuju i guše.
Ljubav je poziv. Ona ne gura niti vuče. Ona poziva. Nježno. Stoga je ovaj proces govorenja istine zapravo proces prepuštanja onome što jest u ovom trenutku. To znači prepoznati ljubav koja i dalje postoji između dvoje ljudi, čak i ako su im se putevi razišli te čak i ako je bilo izdaje, zlostavljanja ili nasilja.
Put srca podrazumijeva spoznaju da svaka ljubav, jednom kad je osjetimo, nikada ne nestaje; ona samo postaje skrivena od pogleda. Put srca zahtijeva hrabrost da sami sebi priznamo kako ono za čime istinski tragamo jest sjećanje na ono što je naizgled nestalo s druge strane razdvojenosti i čini se nedostižnim.
Put srca znači imati hrabrosti riskirati sve kako bismo povratili i oživjeli onu predivnu nevinost koju smo svi poznavali. Put srca podrazumijeva prepoznavanje ljudskog potencijala i sposobnosti da nadvladamo svaku patnju i tamu te ponovno postanemo cjeloviti; pritom shvaćamo da nas suočavanje s istinom neće lišiti ničega osim priča koje smo sami stvorili i neautentičnosti koja uz njih ide.
Kada srce govori, ono se ne drži čvrsto mišljenja jer srce koje se ne brani vidi samo ono što jest u danom trenutku. Ono ne osuđuje niti proračunava; ono jednostavno poziva istinu, u svom njezinu dostojanstvu, da bude tiho prisutna.
Kada se posvetimo srcu, naš je fokus usmjeren na čežnju da u svakom trenutku spoznamo istinu o tome tko smo, što zauzvrat poziva i istinu o onom drugom da bude prisutna.
Kako se navikavamo uranjati u jednostavne istine – ne držeći se pritom priča, mišljenja i zahtjeva – važnijim od toga da smo u pravu postaje: očuvanje toka ljubavi koji postoji između nas i druge osobe.
To se može postići i iskusiti tek kada svojevoljno počnemo skidati slojeve obrane, iluzija i priča koje smo sami sebi ispričali o tome tko se bojimo da bismo mogli biti. Put srca vodi nas izravno nama samima; ne može nas odvesti nigdje drugdje jer istina počinje u nama samima i izražava se kroz nas same.
Stoga, ako se povedemo za idejom da živjeti iz srca znači samo biti pristojan, ljubazan i drag prema ljudima, ponovno smo skrenuli s puta i pali u zamku slike o tome što znači biti dobar. Kada prepustimo srce samome sebi i postanemo spremni spoznati istinu o vlastitom postojanju, postajemo sve manje zaštićeni obrambenim mehanizmima. Kako to stanje otvorenosti i ranjivosti cvjeta, djela ljubaznosti, blagosti i velikodušnosti postaju prirodni dio onoga što jesmo, a ne tek skup ponašanja za koja smo procijenili da ih je dobro oponašati.
Srce ne može a da ne voli; ne može a da ne poželi obgrliti sve što vidi svojom naklonošću. Stoga, kada se oslobodimo slojeva laži – onih kojima su nas drugi hranili i onih kojima smo sami sebe zavaravali – prava ljepota i veličanstvenost srca mogu doći do izražaja.
Mudrost je glas srca, ljubav je njegov izričaj, a ljepota njegova manifestacija.
Prepuštajući se svim svojim dijelovima – dobrima, lošima i onima posve ružnima – pružamo srcu priliku da se otkrije. Mržnja, pohlepa, ljubomora, zavist, škrtost, osuđivanje i ogorčenost – sve one imaju svoja vrata u ljubav iz vlastitih dubina.
Put srca posvećen je istini, bez obzira na sve. On ne poseže za sjajnim predmetima koji prolaze pokraj nas, već počiva na dnu ponora sve dok njegova vlastita, prirodna svjetlost ne obasja sve ono što mora biti uništeno u vatri istine.
Život proveden u činjenju dobra lako se može pretvoriti u život u kojem na varljiv i suptilan način nanosimo zlo drugima – osobito onima koje smatramo lošima – ako ne dopustimo da se razotkrije ona najdublja povreda razdvojenosti. Jedino razotkrivanjem te najdublje povrede razdvojenosti možemo se osloboditi obrazaca iz djetinjstva i uvjerenja da smo, na neki način, ili nedovoljno dobri ili jednostavno loši.
Sve dok ta najdublja povreda ostaje skrivena, možemo živjeti s osjećajem da smo varalice. Možemo biti nježni i ljubazni, razumni, strpljivi, pa čak i puni ljubavi, a ipak, ispod te prividne ljepote vreba određena mjera mržnje prema samima sebi koju tek treba razriješiti.
Kako godine prelaze u desetljeća, ta nerazriješena mržnja prema sebi pretvara našu ljubaznost i nježnost u neprestano davanje koje nas naposljetku iscrpljuje, ostavljajući nas nezadovoljnima životom, ljubavlju i odnosima. Strah od suočavanja s tom najdubljom povredom održao je mržnju prema sebi netaknutom, skrivenu ispod svih onih slojeva koji izvana izgledaju lijepo. Ipak, visoka cijena koju plaćamo jest naša nesposobnost da u svoj život pustimo mnogo toga – ili gotovo išta.
Ispod te najdublje rane leži istina o tome tko smo; to je naša svjetlost, naše autentično ja koje ne može i ne želi zanemariti postojanje ljubavi i Boga u svemu što postoji.
To bitno ja jest Božji dah, a ujedno i dah koji Bog udiše.
Kad se prepustimo tom bitnom ja, naš život postaje izraz univerzalnog daha – poprima prirodni ritam plime i oseke. Sposobni smo davati slobodno, s lakoćom kojom ispuštamo sljedeći izdah, baš kao što smo sposobni i slobodno primati, s lakoćom kojom udišemo sljedeći udah.
Prirodni ritam života jest izmjena aktivnosti i odmora, izlaska i zalaska sunca, davanja i primanja. Kada izbjegavamo onu duboku prazninu u utrobi koja vrišti o razdvojenosti, možemo završiti tako da samo uzimamo i grabimo; jer ništa – ma koliko sjajno ili blistavo bilo, i u kojoj god količini – nikada neće i ne može biti dovoljno sve dok se ne razriješi ta povreda razdvojenosti.
Uzimanje nije isto što i primanje. Uzimanje je pokušaj da se u tu prazninu – u tu povredu – nagura bilo što, što će nam pružiti privremeno olakšanje od njezine nametljive prisutnosti. Toliko smo motivirani izbjeći tu ranu razdvojenost pod svaku cijenu, da ćemo posegnuti za gotovo bilo čim – ma koliko to bilo destruktivno, zavaravajuće ili prolazno – samo kako je ne bismo osjetili.
Možemo gomilati novac, veze, seks, perfekcionizam, status, titule, ovisnosti, pretrpanost obvezama, robovanje poslu ili karijeri, religiju, duhovnu praksu, meditaciju i svakojake druge stvari, nadajući se da ćemo se osjećati cjelovito i u miru sa samima sobom.
Ipak, prvi korak na putu srca jest priznanje istine da nam ništa od onoga što smo dosad pokušali nije donijelo trajnu sreću. Potrebna je hrabrost da bismo uvidjeli kako, unatoč zrelosti u osobnom procesu te razrješenju mnogih problema u odnosima i pitanja vlastite vrijednosti, i dalje postoji ona nametljiva, uporna prisutnost koja nas prati i govori nam da nismo cjeloviti.
Možda smo vrlo vješti u izražavanju dubljih osjećaja pa čak i dovoljno hrabri da pogledamo u vlastitu sjenu, no najjednostavnije istine predstavljaju veću prijetnju našoj predodžbi o postojanju nego li priča o našem životu koju smo iznosili na terapijama, iscjeljivanjima i pred učiteljima.
Put srca stavlja želju za oslobođenjem – kroz iskustvo istine o vlastitom postojanju – iznad svih drugih razmatranja. Sve dok nismo spremni, grčevito ćemo se držati onoga što nam uzrokuje patnju. U tome nema apsolutno ničeg lošeg, jer sve ima svoj dan, svoje vrijeme i svoje godišnje doba.
Većina nas istinu može usvojiti samo u doziranim količinama. Neki od nas mogu probaviti veće zalogaje odjednom, dok drugi moraju provesti vrijeme – možda i godine – istražujući rubove istine prije nego što zagrizu punim ustima.
Put srca vas neće prisiljavati. No, istina je nemilosrdna. Kada se istina jednom otkrije, potrebno je mnogo energije da je se pokuša ponovno potisnuti. Istina na kraju pobjeđuje jer je bol držanja srca u okovima – nakon što se ono na trenutak oslobodilo – jednostavno prevelika.
Put srca nije nova dogma, nije nova tehnika niti čak novi duhovni uvid koji se mora slijediti. To je poziv; zapravo, to vas zove vaše vlastito srce. Naše srce čezne za slobodom, a taj poziv na slobodu uvijek je prisutan, bez obzira na to kada odlučite poslušati ga i odazvati se svom dragom prijatelju – svom vlastitom srcu.
Ovdje nema mjerenja ni procjenjivanja; postoji samo duboko slušanje. Što dublje slušamo, možemo čuti glas ljubavi kako dopire do nas iz dubina tišine. Dok slušamo, možemo čuti glas ljubavi koji nas zove u pjevu ptica, u šuštanju lišća veličanstvenog drveća, u osmijehu i sjaju očiju malog djeteta, u vjetru što šiba oko veličanstvene planine.
Glas ljubavi prisutan je posvuda, a kada, u tišini vlastita srca, duboko osluhnemo, možemo čuti njegov zov i poziv.
Što dublje slušamo, taj tihi glas postaje sve snažniji i dublji – toliko da o njemu jednostavno moramo progovoriti.
Jednog dana – možda sutra, možda idućeg tjedna ili iduće godine – dopustit ćemo si priznati da iznad svega želimo voljeti slobodno, baš kao nekad, i okusiti slatki nektar nevinosti, ostavljajući sav strah iza sebe kako bismo mogli uživati u bogatstvu vlastita srca.
Dok to dopuštamo, shvaćamo da je sve što smo ikada željeli nadohvat ruke – upravo u našem srcu.
AUTOR: Shavasti ( John L. Payne )
Prevela i prilagodila: Angelica Horvatić / www.angelicahorvatic.com
https://www.facebook.com/profile.php?id=61584949619452
Angelica Horvatić – ljubiteljica prirode, slobodna i nekonvencionalna duša, istraživačica mističnog i ezoteričnog, svjetska putnica, suvremena nomadska iscjeljiteljica, intuitivni kanal, praktičarka iscjeljenja unutarnjeg djeteta, praktičarka iscjeljivanja trauma, hipnoterapeutica, praktičarka rada sa sjenom, rada sa dijelovima sebe, praktičarka Procesa Kompletiranja po Teal Swan, konstelatorica
Rođena i odrasla u Hrvatskoj, u posljednjih 26 godina, za vrijeme studija i rada u Velikoj Britaniji, na Bliskom Istoku, po Europi i u Australiji, Angelica je radila sa tisućama ljudi iz cijeloga svijeta, kroz rad 1:1 i vođenjem grupnih radionica, intenziva i retreatova.
Njena misija je pomoći ljudima da se ponovno povežu sa svojom dušom i tijelom i vrate se – svojoj ISTINI.
“Oslobodi svoju sjenu. ŽIVI svoju Istinu.” je njen moto.
https://www.facebook.com/profile.php?id=61584949619452
Angelica će održati UŽIVO radionicu obiteljskih konstelacija u Istri 7.11.:
https://atma.hr/konstelacije-sa-angelicom-u-istri/
I ONLINE radionice obiteljskih konstelacija: 4.11., 2.12. i 30.12.:
https://atma.hr/online-konstelacije-sa-angelicom/
