Ako mislite da živite u problematičnom vremenu, razmislite ponovno

Ako mislite da živite u problematičnom vremenu, razmislite ponovno. U široj slici, trenutak u kojem se nalazite rezultat je mnogih silnica, kako onih koje dolaze iz vas, tako i onih “svjetskih”, “kozmičkih”, na koje naizgled ne možete utjecati.

Možda vam se čini da je vrijeme teško, da su mogućnosti smanjene i da se na obzoru pojavljuju crni oblaci koji će vaš svijet zaviti u mrak. Ako tako mislite, doista, razmislite ponovno.

Tko ste zapravo – vi? Što je svijest koju zovete – ja? Mjesto, točka, platno, ekran, prozor, portal… ? Vi gledate van u svijet koji izgleda prijeteće, ili taj svijet možda ulazi u vas, otkrivajući prizore koji vas plaše. Ali, jeste li sigurni da to što vidite doista postoji “tamo vani”? Jeste li sigurni da ičega ima “tamo vani”?

Kad bi vam netko drugi, netko tko gleda drugačijim očima, rekao da nema “tamo vani”, da je sve samo u tom pogledu, u tim istim očima, biste li mu povjerovali? Vjerojatno ne, iako biste to možda htjeli. Ne bi bilo loše pogledati “van” i vidjeti najbolje moguće mjesto, najbolje moguće vrijeme, pa i najbolje moguće ljude i događaje koji vas neizmjerno obogaćuju, iz kojih učite i bez kojih bi, iskreno, život bio dosadan. Ne bi bilo loše, uopće, ali ipak, teško je u to povjerovati.

Zbog toga se ne trudim govoriti vam takve stvari. Ne želim da “vjerujete”. Vjerovanje je hrana za naivne, surogat stvarnosti koji nikad neće postati “prava stvar”. Vama je potrebno iskustvo. Ako želite vidjeti stvarnost kakva doista jest, morate se riješiti balasta kojim ste obložili svoje prozore i zakrčili prolaze koji spajaju… razne dijelove vaše svijesti.

Dobra vijest je da se ne radi o nekom teškom poslu “čišćenja”, već više o prestanku s “poslom” koji obavljate cijelo vrijeme i u kojem, uzgred, uopće ne uživate.

Potrebno vam je iskustvo, a ne uvjerenje. Čist pogled, a ne drugačiji pogled. Kad ostane samo “pogled”, više neće biti važno kroz čije je oči nastao. Želite li znati kakav će se svijet otkriti pred vama i koliko će on biti drugačiji od ovog u kojem mislite da ste sada?

Bi li pomoglo ako bih vam ispričao o izazovima i prilikama koje daleko nadilaze vaše najskrovitije snove? Ili o stvarnostima iznad i izvan ove koju dodiruju vaši prsti? Biste li povjerovali makar u djelić onoga što vide moje oči? Možda, možda… ali, već sam vam rekao: ne želim da vjerujete. Bit će bolje ako vidite.

Ali, ne možete gledati kroz moje oči i vidjeti, osim ako one nisu istodobno i vaše. Jednog dana, kad se to dogodi, znat ćete da te oči i taj pogled nemate pravo zvati svojima. Tisuće i tisuće ljudi prije vas gledali su na isti način i vidjeli istu stvarnost. Vidjeli su također da milijuni i milijarde drugih ljudi i dalje drže oči čvrsto zatvorene u strahu od onoga što bi mogli ugledati ako ih otvore.

U redu, razumijem. Snovi su nam dragi, čak i kad znamo da nisu stvarni. Djetinjstvo nam je drago, čak i kad znamo da moramo odrasti. Ali, ipak, zar mislite da je u redu ne vidjeti? Ne biste li radije vidjeli i znali, nego živjeli u iluziji?

Ne ovo pitanje ne mogu odgovoriti umjesto vas. Znam kakav je moj odgovor i znam što vidim sada, kad gledam u svijet koji, kad govorim o njemu, samo zbog navike smještam “tamo van”, iako mi je jasno da razlike nema. Pogled je pogled; vani ili unutra, potpuno je svejedno.

Znam da to još ne možete, barem ne u potpunosti, ali ipak sam vas pozvao da pogledate kroz moje oči. I učinili ste to, na trenutak, čitajući ovaj tekst. Hvala vam na tome.

Ali, recite mi, je li se nešto promijenilo? Je li svijet ostao sasvim isti, ili je barem malo, barem trunčicu – svjetliji?

adriankezele