Dok god ne nahraniš svoj duh, svoju dušu, džaba svi vitamini progutani u tabletama. Kada duša ne dobiva ono što želi, neće dobiti ni želudac ni kost ni pluća ni krv ni oko ni uho ni usta. I nije važno jesi li ovo shvatio u 25-oj ili 40-oj, važno je da si shvatio i da ćeš sad tako tjerati. Sve dok ne uradiš ono što ti duša vrišti, džaba ispravljaš kičmu, lijepiš trake, piješ čajeve, posjećuješ specijaliste. Ok, duže ćeš živjeti, ali što će ti duže loše? Četrdesete nisu kraj, one su najbolje za početak, jer tad bi više nego ikada prije trebala znati tko si i što te čini živom.
Krajem kolovoza/avgusta punim 39. Ponekad se osjećam prilično potrošeno, kao da mi je dvadeset više. Ujutro me bole noge, sve teže se razbuđujem, imam okoštavanje lumbalnog dijela kičme, želudac mi je atrofiran, namučen… Uz sve to, prije dva tjedna sahranila sam oca, čitala posmrtni govor, što je polomilo sve ono što se do tada dobro držalo.
I sad, evo, već petu noć ja podvlačim neku crtu. Pravim planove s kinezi trakama zalijepljenim preko leđa, dok srčem čaj od sljeza i vrtim stopalima, zagrijavajući ukočene zglobove.
Važem mogu li krenuti sad, na pragu 40-e od nule? Hoću li imati snage? Što ako je ne budem imala pa ostanem na pola puta, ni tamo ni ‘vamo? Što je u sredini?
Fizijatar mi je ipak rekao „Mišići su Vam fino oblikovani, čvrsti“, sve je lijepo vidio, stajala sam u donjem rublju. Nije mala stvar imati jake mišiće. Ali je i dodao: „Vama treba opuštanje, neka joga, da malo manje brinete o drugima, a više o sebi“.
Onda sam ja njemu rekla da to ne ide tako lako. On je rekao „probajte“.
I kao da je nepitan dao odgovor koji mi je zapravo bio potreban. Dao mi je odgovor koji su mi uglavnom govorili specijalisti koje sam posjećivala, a koji sam i sama znala – „Probajte“.
Negdje, nekako, upala sam kao moj pokojni otac u kolotečinu i počela životariti u „zoni komfora“ poznatoj, ali ne sasvim dobroj. Gustoj kao živo blato u kojem nema naglih pokreta.
Tu si, dišeš, kao živiš, a propadaš sve dublje. I onda shvatiš da disanje ne smije biti samo puka radnja, ono te mora krijepiti, sa svakim udahom trebaš osjetiti da si stvarno prisutan i živ. I još shvatiš da te nitko ne može iščupati iz blata. Možda ti može pružiti štap, ali o tebi ovisi hoćeš li ispružiti ruku da ga dohvatiš i spasiš sebe.
Kada je tata umro, odlučila sam mijenjati stvari, iako baš nisam u zavidnom stanju, ali doktor je rekao „čvrsti mišići“, izvući ću se nekako, makar na njih.
Možda sam blizu 40-e, ali ja se zaista želim „raspomamiti“. Hoću se raspomamiti da uradim sve što sam oduvijek željela, ali je nekako život imao drugačije planove za mene, malo me sputao, uplašio, skrenuo u neku ulicu bez jakog uličnog svjetla, da tumaram.
Hoću završiti knjigu, vidjeti New York, makar kredit dvije godine otplaćivala i svaka tri dana lijepila kinezi trake po leđima, leći na travu Central parka, gledati i ostale „raspomamljene“ ljude koji su se drznuli (sram ih bilo) živjeti kao da im je 20 ili 30.
Gledati ih kako džogiraju, kako istežu svoje stare noge s kojih im visi koža, kako se smiju kao da je pred njima još sto godina ovdje, drže za ruke na kojima su već pjege počele nicati, kako plešu, voze role, jer nikada nije kasno – ni za ljubav ni za džogiranje ni za ples ni za nove početke. Ni za kotrljajući život na rolama.
Neka upere u mene prstom i kažu „raspomamila se u 40-oj“ svi oni koji misle da u 40-oj nemaš više što tražiti od života i od sebe. Neka kažu „Da je ranije počela, sada bi bila sretnija žena“. Neka se podsmijevaju, neka se krste i čude, neka mojom odvažnošću premazuju svoje nesigurnosti.
Sve što se događalo, sav hod po slabo osvijetljenim ulicama uludo je pravljen ako iz njega nisi nešto naučio.
A ja sam naučila da dok god ne nahraniš svoj duh, svoju dušu, džaba svi vitamini progutani u tabletama. Kada duša ne dobiva ono što želi, neće dobiti ni želudac ni kost ni pluća ni krv ni oko ni uho ni usta.
I nije važno jesi li ovo shvatio u 25-oj ili 40-oj, važno je da si shvatio i da ćeš sad tako tjerati. Za početak pomalo pa sve više i odvažnije, ne pravdajući se nikome, jer duše nam nisu iste i ono što je tvojoj malo, nekoj drugoj je puno, što je tvojoj bljutavo, nekoj je slasno. Što tebe čini živim, nekog ubija.
Nema tu mnogo filozofije, tako sebi kažem. Sve dok ne uradiš ono što ti duša vrišti, džaba ispravljaš kičmu, lijepiš trake, piješ čajeve, posjećuješ specijaliste. Ok, duže ćeš živjeti, ali što će ti duže loše?
Četrdesete nisu kraj, one su najbolje za početak, jer tad bi više nego ikada prije trebala znati tko si i što te čini živim.
