“Bog tako dobro šuti da se već pomišlja da ga nema…” Ivo Andrić – Ex Ponto
Ili smo jednostavno preglasni…
…
“Dakle, ti bi želio razgovarati sa mnom?” reče Bog.
“Ako imaš vremena” rekoh.
Bog se nasmiješi.
“Moje je vrijeme vječnost. Što si me kanio pitati?”
“Što te najviše iznenađuje kod ljudi?”
Bog odgovori:
“Što žure odrasti, a potom bi željeli ponovno biti djeca.
Što troše zdravlje da bi stekli novac, a potom troše novac da bi vratili zdravlje.
Što razmišljaju tjeskobno o budućnosti, zaboravljajući sadašnjost. Na taj način ne žive ni u sadašnjosti, ni u budućnosti.
Što žive kao da nikada neće umrijeti, a onda umiru kao da nikada nisu živjeli.”
Bog me primi za ruku. Ostadosmo na trenutak u tišini.
Tada upitah:
“Kao roditelj, koje bi životne pouke želio da tvoja djeca nauče?”
Osmjehujući se, Bog odgovori:
“Da nauče kako nikoga ne mogu prisiliti da ih voli. Mogu samo voljeti.
Da nauče kako nije navrijednije ono što posjeduju, već ono što su.
Da nauče kako se nije dobro uspoređivati s drugima…
Da nauče kako nije bogat onaj čovjek koji najviše ima, nego onaj kojem najmanje treba.
Da nauče kako je dovoljno samo nekoliko sekundi da se duboko povrijedi voljeno biće, a potom su potrebne godine da se izliječi.
Da nauče opraštati tako da sami opraštaju.
Da spoznaju kako postoje osobe koje ih nježno vole, ali to ne znaju izreći, niti pokazati.
Da nauče kako se novcem može kupiti sve. Osim sreće.
Da nauče kako dvije osobe mogu promatrati istu stvar, a vidjeti je različito.
Da nauče kako je pravi prijatelj onaj koji zna sve o njima, usprkos tome ih voli.
Da nauče kako nije uvijek dovoljno da im drugi oproste. Moraju i sami sebi opraštati.
Ljudi će zaboraviti što si rekao. Ljudi će zaboraviti što si učinio. Ali nikada neće zaboraviti kakve si osjećaje u njima pobudio.”
