Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao je velika tuga za Boga! Kada smisao svog postojanja prebaci na materijalno, on postaje izgubljen i rezultat je patnja. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što su odcijepljeni od Srca i zarobljeni Umom, koji je pun programa; od samog rođenja, na osobnoj i globalnoj razini, od onih koji “vladaju” svijetom. SRCE ne dodiruje ni strah ni mržnja niti ikakvo zlo. Svo zlo je rezultat lažnog ega i straha. Ljudi Srca nisu podložni takvim programima i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.
Svjedoci smo današnjeg vremena u kojem je Strah postao dominantna emocija i stvorio trku za lažnom sigurnošću, udobnošću i opstankom koja svoju materijalizaciju doživljava kroz ogromne i nepregledne fizičke i virtualne trgovačke centre u kojima ljudi danonoćno pokušavaju pronaći nešto što bi ih učinilo zadovoljnim.
Nikada se nije posjedovalo više odjeće i obuće, automobila, tehnologije, namještaja, punih hladnjaka i lijepih građevina, a bilo manje zadovoljno i sretno. Gomilanje materije izgleda obrnuto proporcionalna vrijednost sreći i duboko je vezano za opstanak ega.
Ego je pronašao način da opstane, na račun ljubavi i slobode i da paralizira našu sposobnost za davanjem i primanjem ljubavi. Isto tako je očigledno kako je ego ustvari lažan, kao što je lažna i kompletna predstava o nama koju prezentiramo prema svijetu. Ta predstava je mjehur od sapunice koji stalno strahuje od pucanja. Svijet je pun tih mjehurića, trgovački centri, ulice, automobili. Kada mjehurić pukne, ne ostane ništa. A naše pravo JA je ono ništa, tj. ono Sve.
Teško je pod pritiskom ega priznati da smo mali, jer svatko želi biti “nešto”. Ako bismo se pitali što smo, kako bismo definirali sebe? Uspješan doktor, novinar, prodavač, majka, domaćica, supruga – mi nismo ništa od toga, to su samo uloge i definicije uma. Mi smo Biće koje je Ljubav, a koje je u definiciji Uma NIŠTA, jer ne postoji u umu. Čim krenemo definirati ljubav, ona kao da nestaje.
Bit cvijeta je miris, ako ga rastavimo na dijelove da bismo otkrili kako funkcionira, uništiti ćemo svu njegovu ljepotu. Ljubav jednostavno znači Jesam (biti), kao što svjetlo jednostavno jeste tamo gdje god mu je dozvoljen prolaz, bez napora, tako je i ljubav svjetlost koja se bez prisile prostire tamo gdje nema prepreka.
Ljudi su često u dilemi jer “od ljubavi se ne živi”, pa postaju kruti praktičari koji samo vjeruju u ono što mogu vidjeti i opipati, “vole” samo one od kojih imaju interesa i kvalitetu života mjere stečenim bogatstvom, kvalitetu braka mjere godinama provedenim skupa, obolijevaju u srednjoj životnoj dobi od visokog tlaka, srčane aritmije i ostatak života provedu na lijekovima.
Važno im je da imaju lijepu kuću, opasanu ogradom iza koje će se izolirati od ostatka svijeta, na bankovnom računu će stajati neka suma koju se nikada neće usuditi potrošiti i stalno će živjeti u strahu za svoj život i imovinu.
Čuveni njemački psiholog Dahlke kaže da čovjek kao dijete raste na tjelesnoj razini, a kada tjelesno odraste, treba nastaviti rasti duhovno, no on nesvjesno zaustavlja svoj program rasta (širenja) i javlja se bolest kao odgovor, poruka duše.
Kada odrastemo, naš izbor širenja i rasta obično pada na širenje i potvrđivanje u materijalnom smislu. Činjenica da postajemo netolerantni i ograničeni svojim fosiliziranim uvjerenjima potvrđuje da smo zaustavili tok duhovnog rasta.
Visoki tlak je reakcija centra (srca) koji poručuje da živimo pod pritiskom i da trebamo nešto popustiti, olabaviti, da smo emocionalno blokirani, no mi odlazimo doktoru koji samo gasi kontrolnu lampicu koja upozorava na problem, ali ne otklanja glavni kvar.
Rak, kao pošast novog doba, je vezan za destruktivan odnos prema sebi i razvijanje programa samouništenja, on je možda najdestruktivniji odgovor na zaustavljanje duhovnog rasta. Bubrezi i drugi parni organi su vezani za ravnotežu i odnose sa drugima, vještinu balansiranja između dvije krajnosti.
Mnogi od nas nemaju razvijenu svijest o potrebama drugih i kroz odnose su vođeni egom, potrebom da nešto dobiju, a manje potrebom da daju.
Ovo je posebno izraženo kroz konzumaciju seksa na način da se “objektu” prilazi s ciljem da se dobije zadovoljstvo, a zanemaruju se drugi aspekti. Osoba koja pristaje na neki kompenzacijski odnos, npr. ja tebi seks, ti meni uslugu ili novac, imaju razvijen program samouništenja, isto kao i osobe koje ulaze u komplicirane, paralelne ljubavne veze sa zauzetim osobama.
Svaka blokada je poruka kontrolne lampice da postoji kvar na aparatu i ne smijemo je ignorirati. Naša duša konstantno reagira na različite načine. Loše i nerazjašnjene ljubavne veze mogu biti posljedica različitih uvjerenja o samom sebi, od uvjerenja da nismo vrijedni ljubavi do nesposobnosti da se bezuslovno voli i daje, straha da ćemo biti odbačeni i sl., i predstavljaju impuls, potrebu za otvaranjem i duhovnim širenjem.
Alternativne veze u kojima te šupljine kompenziramo seksom, poklonima i sl., su katastrofalni izlazi, gubici energije i najbolji način korozije duha, s općim osjećajem nezadovoljstva.
Na božanskoj razini, ne postoji bezvrijedna duša, Bog se ne bavi stvaranjem besmislenih pojava. Čovjek koji u sebi ne vidi neki smisao je velika tuga za Boga. I kada smisao svog postojanja prebaci na jednu osobu, stvar, novac i sl., on postaje izgubljen i rezultat je patnja. Patnja je odraz neznanja. Ako uzmemo Boga kao referentnu točku, kao centar svog Bića, mi u svakom trenutku možemo znati jesmo li na ispravnom putu, kroz refleksiju božanskog u nama.
Mi smo odvojeni nedostatkom svijesti, paravanom neznanja od onoga što je oduvijek u nama i za čime tragamo na pogrešnom mjestu. Zato pogrešno vrednujemo sebe: u odnosu na ono što imamo, u odnosu na kvalitetu veze, u odnosu na izvanjske faktore, umjesto da zagrebemo prema unutra i pustimo bljesak koji će sagorjeti sva ta uvjerenja.
Nekima je nezamislivo da se osjećaju sretno ili ispunjeno bez partnera i stvaraju duboki jaz straha unutar sebe jer žive u stalnom strahu da ga neće pronaći. Ili ako ga pronađu – da bi mogli ostati bez njega.
Ljudi svaku priliku doživljavaju kao potencijalni gubitak i zato ne mogu uživati u sadašnjem trenutku, jer im Strah to ne dozvoljava. Taj gubitnički stav se stalno multiplicira na milijun različitih adresa, na naše stanice i s vremenom vodi ka materijalizaciji kroz bolest, nezadovoljstvo, neispunjenost i sl.
Ideja duhovnog rasta je za mnoge odbojna, jer podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema životu, uživanjima, novcu i sl. i zato nije tako masovna pojava. Međutim, to je samo zamka, iluzija Ega koji želi zadržati vlast.
Nema veće boli od one koju prati raspadanje ega.
Naš ego prihvaća karmičko sjeme svakog trenutka kada uradimo nešto što nije čin ljubavi.
Sjeme može biti sve – misao, emocija, djelo, riječ. Ego je oklop koji nam ne dopušta da pristupimo centru našeg bića koja je čista božanska ljubav.
Ego je zapravo čep koji nam ne dopušta da nam iz grudi poteče čista iskra ljubavi pa “volimo” selektivno samo ono što podilazi našem egu, ne volimo ljude koje ne razumijemo, koji ne razmišljaju kao mi ili ne vjeruju u istog Boga kao mi. Ne zanima nas kako se neko osjeća zbog naših djela, bitno nam je samo da je nama dobro i da otmemo djelić sreće za sebe.
Sve to što “volimo” predstavlja hranu našem egu i dokle god ga kvalitetno hranimo, on će rasti i smanjivati mogućnost prolaza ka ljubavi. Kada nam se, kroz neku situaciju, ego počne raspadati, javlja se patnja i mi ga svim silama nastojimo zakrpati, umjesto da dopustimo da se sruši i pristupimo neistraženim poljima naše unutrašnjosti.
Kada se ego sruši i skloni se čep s duše, tek onda postoji mogućnost da iščupamo iz korijena nesvjesne motive i da ih iznesemo na svjetlo, puštajući da se korijen osuši i zauvijek prestane rasti. Korijenje će rasti dokle god je u tami nesvjesnog, čim ga sunce (svijest) sprži, ono više nema nikakve šanse za rast.
Što znači – treba osvijestiti uzrok koji nas dovodi do ideje da otimamo ono što nam ne pripada ili hrani našu inferiornost koja nam govori da nismo vrijedni ljubavi, te pristajemo na razne vidove trgovine i nagodbe.
Što je to zbog čega se plašimo izraziti vlastito mišljenje i iskazati svoje potrebe? Strah da ćemo biti odbačeni, ostavljeni, kažnjeni?
Jesu li nam u djetinjstvu govorili “šuti, šta ti znaš… pametniji si kad šutiš” i nisu dozvolili da razvijemo svoje mišljenje? Ili su nam ljubav kompenzirali hranom, odjećom, obućom i govorili kako su nam sve dali da bismo bili sretni, a mi tako nezahvalni?
Zbog svega toga mogli smo razviti oholost prema sebi i osjećaj da nismo dostojni ljubavi, pa smo svoju ljubav sahranili i podigli joj spomenik u obliku ega.
Naše ego-ja je snažno težilo da se razvije i bude prihvaćeno, svaki oblik neprihvaćanja snažno ga je bolio, jer je ego stvoren samo da bi glumio nas na pozornici života ne bi li pokupio što više aplauza i potvrdio našu vrijednost.
Zato smo se počeli ponašati isključivo prema društveno prihvatljivim normama ponašanja i izgubili spontanost.
Ako takve motive ne osvijestimo i ne iščupamo iz korijena, oni će rasti i ponižavati naš ego dokle ga potpuno ne poruše.
Mi imamo izbor da se sami obračunamo s egom ili da srljamo u iskustva poniženja ega.
Ideja duhovnog rasta prije svega podrazumijeva reprogramiranje odnosa prema glavnom autoritetu, a to je prebacivanje težišta sa Straha na Ljubav.
Jer, dokle god Strah ima dominaciju, mi ćemo svijet promatrati kroz aspekt tijela i grabežljivog skupljanja, prisvajanja i nastojati grčevito zadržati za sebe sve čega se dokopamo. Kako je naš osnovni program “zadržavanje” tako nismo u stanju otpustiti ništa, pa ni ono što nam nanosi štetu.
S druge strane, Ljubav djeluje kroz prizmu otpuštanja, davanja, širenja, kroz nju je nemoguće biti surovo bolestan, pohlepan, zavidan, netolerantan i ograničen.
Pitanje je zašto većina ljudi živi pod programom Straha?
Zato što Strah djeluje kroz mehanizam Uma. On ne može ući u srce.
SRCE ne dodiruje ni strah ni mržnja, niti ikakvo zlo. Svo zlo je rezultat nekontroliranog uma, lažnog ega i straha. Većina ljudi živi u ogromnom strahu zato što je odcijepljena svojom nesvjesnošću (neznanjem) od vlastitog Centra (srca) i tako zarobljena Umom, koji je pun programa. Um je podložan svakojakim programima kojima smo izloženi od samog rođenja, kroz obitelj, kao i na globalnoj razini, od onih koji vladaju svijetom.
Ali, ljudi Srca nisu podložni takvim programima i ovaj svijet opstaje zahvaljujući malom broju ljudi koji su Ljubav u ljudskom obličju.
Izvor: duhovni-razvoj.blogspot
