Ja sam boja, razina i dimenzija, ja sam život u prostranom velikom sada.
Danas odlučujem stati.
Ljudi su plitki i rijetko tko ima hrabrosti zaroniti u dubine.
Dosta sam posvećivala život drugim ljudima. Dosta je prihvaćanja neprihvatljivog. Dosta je degradiranja.
Nisam sastavljala svoju dušu iz najmanjih djelića da bih dopustila da ju netko rastavi.
Nisam lutala tražeći sebe da bih dopustila biti okružena ljudima u čijim očima sam “samo žena”, komad mesa, lijepo lice, duge noge…
“Čija si ti djevojka?”- upitala me jedna mlada djevojka dok sam sjedila na plaži s četiri prijatelja ispijajući hladno pivo.
“Ničija.” – rekla sam, i iste sekunde shvatila kako to zvuči, ali i kako svijetu izgleda moje ispijanje hladne pive s četiri muškarca.
Sjetila sam se sebe u njenim godinama, kad sam pomišljala o ljubavi na način na koji ona pomišlja sada. To me rastužilo, jer, i ja sam tada mislila da djevojka mora biti nečija. Nesvjesno sam poistovjećivala svoj identitet s postojanjem muškarca u mom životu, a još nesvjesnije mislila da znam što je ljubav.
Widget not in any sidebars
Moram li ja biti nečija? Zar ljudi ne vide u meni čovjeka?
Zar nisam i ja čovjek? Pa zar je žena sinonim privatnog vlasništva?
“Ja sam svoja djevojka!”- dodala sam, i svi su se kolektivno nasmijali, a djevojka nije znala što da mi kaže.
Danas odlučujem stati.
Ja postojim!!! Nisam “samo žena”! Ja sam ŽENA! Žena svemir. Ja sam val energije. Ja sam boja, razina i dimenzija. Ja sam život u prostranom velikom sada. Tu sam ja. To sam ja. Nisam ni prije ni poslije. Nisam lijepo lice. Nisam ni noge ni guzica. Ja sam sada.
A, što je sada?
Zrak koji dišem,
Tlo po kojem hodam,
Nebo koje gledam…
Zahvali se, čovječe.
Piše: Barbara Jutriša
https://www.instagram.com/thaliatore/
