“Već pet godina se po pravilu susrećem s istim problemom – djecom koja u prosjeku s tri godine praktički ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imali oko godinu dana, roditelji dali smartphone, odnosno tablet!”
Odavno već namjeravam podijeliti s vama svoja zapažanja o mogućim posljedicama intenzivnog korištenja u najranijem uzrastu raznih uređaja s ekranima: televizora, računala, tableta, smartphonea. Odmah da se ogradim i kažem da ovdje iznosim samo svoja zapažanja na temelju iskustva. Može se to razumjeti kao zastrašivanje iz neznanja – i to sam imao prilike čuti. Ipak, čini mi se da se sve uklapa i polako dolazi na svoje mjesto…
Posao mi nalaže da se svakodnevno susrećem s djecom s manjim ili većim smetnjama u razvoju. Već pet godina se po pravilu susrećem s istim problemom – djecom koja u prosjeku s tri godine praktički ne govore. Ponašanje te djece slično je ponašanju djece s autizmom. Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dali smartphone, odnosno tablet.
Ta djeca praktički sve slobodno vrijeme provode s tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija (mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima) i emotivna sfera. Pokušaj da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju. Govor se po pravilu nije razvio ili je rudimentaran.
Komunikacija s okolinom, s realnim svijetom očigledno je loša… Znajući koliko je lako pomiješati uzrok i posljedicu, ne isključujem da su neka od te djece načelno autistična, a da je preokupacija gadgetima jednostavno jedna od varijanti stereotipnog ponašanja… Ipak, slijedi jedna od kratkih priča.
Djevojčica, 1 godina i 3 mjeseca, živi u New Yorku. Pažnju je privuklo to što se ne odaziva i ne reagira na verbalne zahtjeve. Nema razvijenu adekvatnu mimiku i gestikulaciju. Nekoliko mjeseci ranije nije bilo tako loše. Dijete je tapšalo, mahalo pa-pa. Specijalisti su posumnjali na poremećaj iz autističnog spektra… Dobio sam veliki broj video-snimaka s epizodama iz života djeteta.
Sve je počelo oko 7.-8. mjeseca kada je dijete počelo jesti u stolici za hranjenje, ispred uključenog televizora. Idemo dalje: s godinu dana, djevojčica je praktički sve slobodno vrijeme provodila ispred nekakvog ekrana. Roditelji su poslušali moj savjet i sve gadgete su sakrili od djeteta. Očekivano, prvih dana primijetili su kod djevojčice razdražljivost, histeričnost i agresivnost, bilo ju je teško nahraniti. Ali… vratili su se kontakt očima i pokazivanje rukom! Krenuli su na terapiju.
Razumijem dakako kolebljivost i subjektivnost procjene date na daljinu… No svejedno se ne prestajem pitati: je li moguće da se u „spektru“ naiđe na situacije s mehanizmom koji bi se mogao okarakterizirati kao „pseudoautizam“?
Autor: Oleg Korenj, dječji neurolog iz Novosibirska
Izvor: lib.komarovskiy.net
Odabrala i prevela: Vesna Smiljanić Rangelov/detinjarije
