Miroslav Krleža (1893.-1981.), po mnogima je najveći hrvatski i zasigurno jedan od najvećih europskih književnika 20. stoljeća. Romani, poezija, dnevničko-memoarska proza i ostala djela pisani su bujnim, ‘baroknim’ stilom i jezikom koji vrvi novotvorenicama i složenicama. Bogati esejistički odlomci nabijeni su radnjom i dramskim scenama koje se isprepliću s kontemplativnim pasažima o naravi ljudskog postojanja, umjetnosti, politici i povijesti. U njegovim djelima dominira egzistencijalistička vizija ljudske sudbine, izrečena povišenom retorikom, često prenepregnutim i isprekidanim dijalozima te bujicom slika, zvukova i asocijacija u kojima se miješaju glasovi likova i autorov implicitni komentar.
***
“Prolaze ljudi i nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale su u predvečerje svoje smrti u kokošinjcima, a sada se sve svršilo u ljudskim crijevima, i to se micanje i žderanje u jednu riječ zove: život po zapadnim evropskim gradovima u sutonu jedne stare civilizacije. (1932.)”
“Od religioznog straha pred takozvanim ‘veličanstvom prirode’ do dekadentne, ateističke slike o svijetu čovjek se giba još uvijek kao strah i trepet životinja slabijih od sebe, i, pišući danas lirske pjesme o tihim životima, čovjek još uvijek jede ribe, krave, svinje, srne, kokoši i razne druge životinje, a ti su animalni motivi još uvijek neobično draga tema našeg suvremenog slikarstva. Od altamirske špilje do svojih poznatih junaštava između četrnaeste i osamnaeste, čovjek je još uvijek lovac i ratnik, a umjetnost koju pronosi sobom kroz ove mračne vjekove neprekidno je krvavo i žalosno ogledalo bitaka, rasparanih utroba, odsječenih glava i mesarskih klaonica: od Homera do Stendhala patos gologa noža stoji u prvom planu književne i likovne historije. To ljudsko u nama još je uvijek krvavo od utrobe naših bližnjih, koje ubijamo po svom životinjskom nagonu, i od toplih crijeva slabijih životinja kojima se hranimo kao pravi ljudožderi i lovci: Cromagnardi i Zapadnjaci, Kanibali i civilizirani Evropljani, gospodari strojeva i oklopnjača i otrovnih plinova, koji u glavi nose gitare Pabla Picassa. (1933.)”
“Zašto, na primjer, prepolovljene goveđe ili praseće strvine po mesarskim izlozima ne djeluju s podražajem na bljuvanje ili s pobunom crijeva? One krvave, ranjave krpetine životinjskog mesa nesumnjiv su dokaz odvratnog, upravo podlog ubojstva, ali taj kriminalni prerez svinjske utrobe u kobasičarskom izlogu ima svoj kakav-takav, više-manje danas još ipak relativno stvaran i mesožderskim prilikama uslovljen smisao: pravom, nepatvorenom, mesožderu takav je prerez masne i raskrvarene svinje lijep jer se prije svega može pojesti. (1938.)”
“Čovjek se hrani mesom (danas), da bi iz mesa izjeo sve one vegetativne supstancije, što su ih krave ili ptice izjele iz trave. Da bi se počeo hraniti izravno biljnom hranom, za to čovjeku, kao rođenom biljožderu, očito još uvijek nedostaje dovoljno mudrosti i snalažljivosti. Ako je historijska istina da se je čovjek jednoga dana odvojio od svoje majmunske obitelji, zaputivši se vlastitom stazom (ljudskom), to je bila nesumnjivo velika, individualno smiona, da, upravo junačka odluka, kao što se kasnije nesumnjivo pokazalo, od historijskog značenja. Pitamo se zašto je čovjek, kao tipičan biIjožder (majmun), postao karnivor? Našao se iz tropske u nordijskoj klimi, i to po svoj prilici ne tako iznenada, ali to je bilo još na početku njegove ovozemaljske egzistencije, kada mu memorija kao ni pticama nije bila naročito jaka strana, te tako u vrtlogu vremenskih protjecanja nije odmah ni primijetio da su minula stoljeća i da se sunce polagano gasilo i da su njegove tropske šume uslijed izmjene klime prerasle u crnogoricu. Šta se dogodilo s njim? Bez njegove vlastite krivnje, u novonastalim klimatskim, nordijskim relacijama, njegova se tropska majmunska narav prilagodila kanibalskim prilikama iz klimatskih imperativa, i on je iz nužde počeo da peče meso na žaru i tako postao ovo što je i danas: lovac, strijelac, ratnik, vojskovođa, političar, u jednu riječ: ‘čovjek brbljavac’, ‘čovjek majstor’, ‘čovjek glupan’ i u posljednjoj konzekvenciji ‘natčovjek Drugog svjetskog rata’. U dilemi da li da krepa od gladi ili da se hrani svojim bližnjima, on se priklonio kanibalizmu, a to je, po svoj prilici, bila jedna od prvih, ljudski praktičnih primjena razuma i logike. Kao razumno biće ovaj kanibal zapravo je izumio mesožderstvo, jer mu je njegova ‘zdrava ljudska pamet’ objasnila da će prezimiti samo u onom slučaju bude li izjeo nekoliko svojih spiljskih sustanara, što je kasnije kao ‘miles gloriosus’ primijenio i na sve svoje susjede.
Isto tako kao što mu danas njegova ‘zdrava ljudska pamet’ imperativno nalaže, da mu kao ‘čovjeku’ nije više u interesu da se uzajamno proždire, on će po zakonu tromosti svoga duha na razmišljanje o toj dilemi, nažalost, po svoj prilici, izgubiti još nekoliko slijedećih stoljeća. No ipak će jednoga dana doći vrijeme kada će ga njegova ljudska pamet vratiti u predstanje u kome se već nalazio dok još nije bio mesožder i tako mu osigurati njegove majmunski bezazlene i naravne životne uslove. l onaj zvjezdani put, u svakom slučaju progresivan i antiprogresivan istodobno, put je blijedog majmuna od bi-Ijožderstva do kanibalizma i opet natrag, od kanibalizma do vegetarijanstva, kada će umjesto u bečkim šniclima uživati u pudingu od trave. Na taj način vjerojatno je da će se ovaj progresivno začarani krug jednoga dana po svoj prilici ipak zatvoriti u obliku harmonične sinteze.
Iz retrospektive od nekoliko slijedećih desetaka milenija pokazat će se da je čovjeku pod zvijezdama bilo suđeno samo to da se u tropskim klimatskim relacijama kao majmun hrani bananama i smokvama, da bi se u jednom ‘prelaznom periodu’, kada je u glacijalnim prilikama zapeo u ledu na nekoliko milijuna godina, pretvorio u mesoždera, i tako rezigniravši ponovno našao svoju stazu do vegetarijanstva u jednom ‘boljem’ ili ‘najboljem’ leibnizovskom raju zemaljskom. (1940.)”
“U mesožderu javlja se sućut nad krvavom pasjom strvinom samo zato, jer nije ‘apetitlih’, jer se ne da pojesti, kao isto tako odvratno razmesareno prasence, na primjer. (1917.-1919.)”
“Čuli su oni govoriti o jednoj čudnoj zemlji Šlarafiji, gdje pečene race i pilići lete u usta čovjeku, po livadama pasu prasci i odojci na ražnju, a srebrne ure i lanci vise po drveću, i taj život u gradu pričinio im se u prve gradske dane takvom šlarafijom. Sve sami zelheraji sa suhomesnatom robom! Sve same butine i rebra i crvena slanina debelih svinja, pak su smrtonosne rane zapečene lijepo masnom crnom čađom, a kroz krvave rupe prodrli čavli, te vise naduvena crijeva i cijede se trule kobasice i mirišu čvarci po zdjelama porculanskim opletenima drotom, da se ne raspadnu. Samo suho meso! Pun grad suhoga mesa! Šunke vise kao zastave! l na cimerima mesarskim odsječene glave bijelih odojaka, rasporeni telići oko crkve, bijele plahte na vjetru sve lijepo polivene mirisnom svježom krvlju, krvave mesarske ruke otisnute na plahtama, sve same fine brijačnice što mirišu po najfinijem sapunu, pa se njišu barbirske zdjele i škripe i cvile na vjetru da je milina. Pa kolike još slavne krčme i cimeri sa finofajn namazanim farbama, sami crni mački i kanoniri, mužače, pa opet bijeli mački i oguljeni pilići polomljenih zglobova, pozabadani viljuškama petororozim, pa velike čaše pjenušavoga piva, a po oknima masne palačinke i krafni i pogače i pogačice, sve to miriše, sve to pjeva.”
Izvor: prijatelji-zivotinja.hr
