U određenom trenutku duhovne zrelosti čovjek se zapita: Tko sam Ja? i Što sam Ja? Odgovor na ta pitanja mijenja razinu naše svijesti i omogućuje nam ostvariti svrhu i smisao svoga postojanja.
Odgovorom na pitanje Tko sam Ja otkrivamo da smo u svojoj suštini čisto postojanje. Dakle, Ja Jesam, Ja Postojim i dio sam Beskonačnog i Bezvremenog Postojanja.
Odgovorom na pitanje Što sam Ja otkrivamo da smo u svojoj suštini energija (vibracija). Dakle, Ja sam Energija, Ja sam Postojanje koje vibrira te sam dio Univerzalnog energijskog Polja. Kao ljudsko biće jedan sam od bezbroj individualiziranih energijskih oblika.
Ovo su mentalni opisi koji pomažu razumjeti našu istinsku prirodu iako se ona ne može umom spoznati.
Postojanje koje Jest stvara Svijet oblika pomoću dva principa: Svijesti i Kretanja. Svijest stvara titraje (vibraciju) a titraji stvaraju oblike. Stoga možemo reći da je ljudsko biće, u svojoj suštini, titraj Beskonačnog Postojanja. Taj titraj (biće) božanska je iskra koja nam daje život i omogućuje egzistiranje.
Sukladno tome, energija sadržava oba stvaralačka principa: Duh i Volju. Duh je Svijest (Znanje) prema kojem Kreacija funkcionira, a Volja je Kretanje (vibracija) koja Biću omogućuje izražavanje.
Duh je aktivni, muški princip, impuls, a Volja je pasivni, ženski princip koji prima impuls Duha te impuls pretvara u vibraciju.
U ljudskom životu Duh ispunjava dušu i daje joj Život, dok Volja prima Duh i omogućuje Življenje.
Duh i Volja su uravnoteženi u ljudskom Srcu. Duh nas nadahnjuje, inspirira i motivira ostvariti Božju namjeru (želju) a Volja je poriv koji pokreće tu namjeru ostvariti. Ako smo svjesni Duha i Volje tada slušamo svoje Srce i ostvarujemo što želimo.
U duhovnoj evoluciji čovjek prvo osvješćuje i spoznaje odgovor na pitanje Tko sam Ja. Kad spozna Tko je postaje mu jasno da je dio Postojanja te da mu je zadaća omogućiti Postojanju da spozna Sebe. Također osvješćuje da za tu svrhu, u svom potencijalu, već ima sve što mu je potrebno da realizira sva svoja iskustva te da mu je stoga zadaća ostvariti svoj potencijal.
U skladu s ovim osviještenim znanjem čovjek, nakon što je završio prvu fazu evolucije svoje svijesti, odlučuje svjesno živjeti i djelovati, slijedeći univerzalne principe stvaranja, koje je također osvijestio.
Ali se neugodno iznenađuje što to u praksi ne može automatski primijeniti i provesti. Dok je sam, dok meditira i kontemplira, nema problema. Sve je jasno, sve vjeruje i sve je moguće. Ali kad krene u svijet, među ljude, mir mu se pretvara u nemir, vjera u malodušnost, a moć u nemoć. I koliko god se pokušava sjetiti osviještene istine ništa mu ne pomaže. Čim iziđe iz svoja „četiri zida“ opet je onaj stari čovjek sa svim brigama i mukama kao i prije „prosvjetljenja“.
Kada dođemo u tu fazu na svom duhovnom putu tada smo u velikoj kušnji. Pitamo se čemu sve to znanje ako nam je dobro samo dok smo izolirani od vanjskog svijeta i ne živimo svoj život. Prepuštamo se malodušnosti i pitamo se gdje smo zapeli ili se zavaravamo da smo „prosvijetljeni” za razliku od „običnih“ ljudi koji to nisu pa zbog toga ne možemo naći zajednički jezik s ljudima. A o čemu se zapravo radi?
Radi se o tome da današnjem čovjeku osvješćivanje Volje traži veći duhovni napor nego osvješćivanje Duha (duhovne suštine). Naime, u današnje je vrijeme „otvoren vertikalni kanal“ na čijem su „otvaranju“ radili mnogi naši prethodnici, tako da sada mogu svi ljudi, koji se istinski usmjere na Sebe i Boga, postići mir u duši i doći do Sebe. Završili smo proces Zaborava Sebe. Na kolektivnoj smo razini postigli potreban kvantum duša koje su svjesne svoje duhovne biti.
Taj kvantum pokreće drugu fazu duhovne evolucije u kojoj se upravo nalazimo. U njoj nam je zadaća osvijestiti Slobodnu Volju.
Osvješćivanje Slobodne Volje zahtjevniji je „rad na sebi“ jer nemamo „otvoren put“ nego ga trebamo tek prokrčiti. To je na neki način pionirski zadatak svakog pojedinca koji želi svjesno upravljati svojom energijom i svjesno živjeti svoj život jer je svjestan da na taj način doprinosi i drugim ljudima da lakše i brže ostvare svoju zadaću.
Prema tome, prvi korak na putu samospoznaje je osvješćivanje odgovora na pitanje Tko sam Ja i spoznaja Ja sam Ja; Ja Jesam. Na ovom koraku osvješćujemo i bezuvjetno prihvaćamo Sebe kao biće, osvješćujemo svoj Duh i postižemo unutarnji mir. Drugi je korak osvješćivanje odgovora na pitanje Što sam Ja i spoznaja Ja sam energija. Na ovom koraku počinjemo svjesno upravljati svojom energijom, osvješćujemo svoju Volju i postižemo radost življenja.
Između ova dva koraka nalazimo se u duhovnoj pustinji, kao gusjenica koja se začahuri kako bi doživjela unutarnju transformaciju u leptira. Duhovna pustinja je naš proces unutarnje transformacije s niže na višu razinu svijesti. Ako smo i tada usmjereni na istinu, u jednom trenutku doživljujemo kvantum u svojoj svijesti (milost) koji nam omogućuje drugi korak – moć upravljanja svojom energijom (svojim životom).
Početna točka u svjesnom upravljanju energijom jest spoznaja što je Volja. Volja je vibracija kojom zračimo. Do ove spoznaje dolazimo kad shvatimo da smo u svojoj suštini duhovno biće.
Tek tada možemo prihvatiti istinu da smo energija (praznina) koja uvijek vibrira i zrači određenom frekvencijom, a da frekvencija ovisi o našoj razini svijesti.
Recimo da se nalazimo u energiji straha. Tada znamo da vibriramo i zračimo strahom zato što se nalazimo na razini svijesti na kojoj vjerujemo da je izražavanje svoje istine opasno. Isto tako, ako smo u frekvenciji radosti, tada znamo da vibriramo radošću jer se nalazimo na razini svijesti u kojoj vjerujemo da je izražavanje svoje istine na opću dobrobit. Prema tome, tek kada prihvatimo Sebe kao duhovno biće (osvijestimo Duh), koje zrači određenom frekvencijom (osvijestimo Volju), možemo svjesno upravljati svojom energijom.
Frekvencija je „mjesto susreta“ Duha i Volje. Naime, Duh svoje impulse predaje umu koji ih pretvara u misli a misao određuje „boju“ vibracije i stvara odgovarajući osjećaj. Mogli bismo reći da se Duh u ljudskom životu očituje kao misao, a Volja kao osjećaj.
Zadaća Duha je umu predati čežnje Bića koje prepoznajemo kao želje Srca te nas inspirirati i motivirati da ih realiziramo. Zadaća Volje je pokretati um na djelovanje sve dok um ne realizira postavljeni cilj. Zato se bez Duha i Volje ne može ništa postići.
Ako je tako, a jest, zbog čega onda imamo problem?
Zbog toga što Volja ne prosuđuje što je istina i što je to što naše Srce želi. Ona je preko Duha povezana s Vjerom i izvršava samo ono u što vjerujemo. Naime, Biće je na početku evolucije ljudske svijesti, putem Duha, stvorilo dva mentalna koncepta koja vjerujemo da su istina. U prvoj fazi evolucije ljudske svijesti vjerujemo da smo (samo) fizička osoba, dok u drugoj fazi vjerujemo (dok ne spoznamo) da smo u svojoj suštini duhovno biće. U obje faze Volja automatski postaje frekvencijom onoga u što vjerujemo i to nas pokreće na djelovanje.
S obzirom da je za Volju ključna Vjera, možemo reći da je Volja vibracija u koju vjerujemo. Ako vjerujemo da je strah istina, tada je strah naša Volja i imamo ga poriv ostvariti. Ako vjerujemo da je radost istina tada je radost naša Volja i imamo je poriv ostvariti.
Dakle, uvijek imamo Volju (osjećaj) i uvijek je ostvarujemo, samo je pitanje u što vjerujemo.
Na višoj razini svijesti Duh i Volja su slobodni i uravnoteženi te podržavaju jedno drugo. Volja sluša Duh i ostvaruje njegove želje, a Duh nadahnjuje i inspirira Volju, pa kažemo da imamo Volju za ono što radimo. Kada su Duh i Volja uravnoteženi puni smo entuzijazma i radosti. Ništa nam nije teško, bez obzira o kakvim se zadacima radi; sve nam je zanimljivo, bez obzira na vrstu posla; za sve pronalazimo najbolja rješenja. Duh podržava Volju sve do ostvarenja cilja, jer su na toj razini Duh, Vjera i Volja usklađeni. Konkretno, vjerujemo da je istina što Duh želi, pa to Volja ima poriv ostvariti.
Duh
Duh je slobodan ako se nalazimo na višoj razini svijesti. Tada nas Duh inspirira i motivira ostvarivati iskustva u skladu s Novim obrascem. Zato kažemo, za čovjeka kojeg Duh inspirira i motivira, da je „čovjek slobodnog Duha“. Ako se nalazimo na nižoj razini svijesti tada Duh nije slobodan, pa nas umjesto Duha motivira ego (strah). Za takvog čovjeka kažemo da „nema Duha“. Međutim, bez obzira na kojoj smo razini svijesti i što nas motivira (Duh ili ego), Duh je Inteligencija koja nam omogućuje realizirati sva naša iskustva.
Baš kao u priči o Aladinovoj čarobnoj svjetiljci. Priča govori kako zarobljen Duh mora izvršavati ono što mu gospodar svjetiljke naredi i da će biti oslobođen kad ispuni tri želje čovjeku s čistim srcem. Duh je bio zarobljen u staroj paradigmi (svjetiljci) jer mu je naređivao ego (zao gospodar), a Aladin (čisto Srce), oslobodio ga je, jer se držao načela nove paradigme: 1. da se ljubav ne traži od drugoga (da ga voli Jasmina), 2. da vjeruje u Sebe i 3. pomaže drugima da svi budu bogati i sretni.
Prema tome, zadaća Duha je da nas vodi kroz sva naša iskustva, odnosno da nam omogućuje ostvarivati uvjete kako bismo ostvarivali iskustva u skladu s razinom svijesti na kojoj se nalazimo.
Konkretno, ako vjerujemo „da moramo puno raditi za kruh i golu egzistenciju” (stara paradigma), tada će nas strah od gladi i smrti (opstanak) motivirati ulagati energiju u to uvjerenje, a ego će nam omogućiti upravo takve uvjete u kojima ćemo potvrditi ovo uvjerenje i ostvarivati tu vrstu iskustava. Ali ako vjerujemo „da radimo kako bismo se izrazili i time doprinijeli općoj dobrobiti“(nova paradigma), tada će nas Duh motivirati da svoju energiju ulažemo u to uvjerenje i omogućit će nam upravo takve uvjete u kojima ćemo potvrditi ovo uvjerenje i ostvarivati tu vrstu iskustava.
Volja
Volja je slobodna ako znamo Tko se izražava – da se izražava Biće (putem osobe). Tada znamo: „ Ja izražavam Sebe na opću dobrobit. Uvijek odabirem samo iskustva za koja imam interes. Ja imam Slobodnu Volju odabrati ono što Bog hoće da Ja izrazim i ostvarim.“
Volja nije slobodna ako poričemo Biće, pa vjerujemo da se izražava osoba. Tada vjerujemo da je izražavanje Sebe opasno i zabranjeno.
Volju ćemo „osloboditi“ kad osvijestimo i napustimo ego-uvjerenje kojim zabranjujemo slobodno izražavanje: „Ne smijem (nemam pravo) izraziti Sebe jer je izražavanje Sebe opasno“, odnosno kad osvijestimo Zabranu izražavanja Sebe. (Zbog čega je nastala Zabrana izražavanja Sebe opisala sam u knjizi Svjesni izbor).
Zabranu izražavanja Sebe smo stvorili na početku evolucije ljudske svijesti a napuštamo je kad osvijestimo njezinu svrhu. Svrha Zabrane izražavanja Sebe jest stvaranje čežnje za spoznajom što je Slobodna Volja. Slobodna Volja je izražavanje Božje Volje.
U nastavku teksta dajem konkretne upute kako ćemo izražavati Slobodnu Volju.
Usklađivanje Volje s Vjerom u istinu
Ako Volju želimo slobodno izražavati tada je potrebno da je Volja na višoj razini svijesti. Budući da je Volja vibracija (osjećaj) u koju vjerujemo, prvi korak u osvješćivanju Slobodne Volje jest osvijestiti kome vjerujemo: istini (Srcu) ili egu (strahu).
Ako želimo iskustva na višoj razini svijesti tada Volju trebamo uskladiti s Vjerom u istinu. Kako?
Tako da se pitamo: Što je moja Volja? i Što je moja Vjera? Vjerujem li onome što mi govori Srce i onome što sam osvijestila da je istina ili vjerujem svome strahu koji mi nudi dokaze da ne smijem (nemam pravo) ostvarivati ono što istinski želim?
Kad odgovorimo na ovo pitanje postat će nam jasno da Volju imamo i za jedan i za drugi izbor te da samo o našoj odluci ovisi što ćemo vjerovati. Tek kada to shvatimo tada smo spremni Volju uskladiti s Vjerom u istinu. Zato navedena pitanja trebamo postavljati u svakoj situaciji, sve dok u svojoj svijesti ne uskladimo Volju s Vjerom u istinu.
Međutim, iako je usklađenost Volje s Vjerom u istinu neophodan uvjet za slobodno izražavanje, Slobodnu Volju ćemo izražavati tek kad svjesno odustanemo od Zabrane izražavanja Sebe.
S obzirom da je Zabrana izražavanja Sebe duboko potisnuta, drugi korak u osvješćivanju Slobodne Volje bit će osvješćivanje pokazatelja Zabrane izražavanja Sebe.
Osvješćivanje pokazatelja Zabrane izražavanja Sebe
-
Projekcija i dozvola
Zabranu izražavanja Sebe potisnuli smo duboko u podsvijest te je uglavnom doživljujemo putem projekcije (na Boga i druge ljude). Od najranijeg djetinjstva doživljujemo da nam roditelji nešto zabranjuju (ne smijemo se igrati dok prvo ne pojedemo juhu, ne pospremimo igračke, ne napišemo zadaću…), zatim slijede školske zabrane, društvene zabrane, vjerske zabrane… Istovremeno s projekcijom zabrane stvorili smo i potrebu za dozvolom da se slobodno izrazimo. Dozvolu tražimo upravo od onih na koje smo zabranu isprojicirali.
Cijelo društvo smo koncipirali tako da održimo Zabranu izražavanja Sebe. Jedni drugima branimo slušati Sebe i sugeriramo da je ispravnije slušati druge (autoritete) koji bolje znaju što je za nas dobro.
Istina je da nam nitko ništa ne uskraćuje niti nam zabranjuje naša iskustva, osim naše podsvjesne zabrane, te da je stoga besmisleno od bilo koga očekivati dozvolu za svoje slobodno izražavanje. Zabrana je jedini „kršitelj“ naše Slobodne Volje.
U tu svrhu dobro je napisati svoj popis „kršitelja“ Slobodne Volje na koje smo isprojicirali zabranu i dozvolu za izražavanje. Na primjer: „Zbog koga nemam posla i od koga očekujem dozvolu da radim? Zbog koga nemam pravo raditi ono što želim i od koga očekujem dozvolu da radim ono što želim? Zbog koga ne ostvarujem svoje vizije i od koga očekujem dozvolu da ostvarim svoje vizije…? Zbog koga nemam pravo na veću plaću i od koga očekujem da mi odobri veću plaću? Tko mi ne dozvoljava da volim i od koga očekujem odobrenje da volim? Tko mi ne dozvoljava da budem lijepa, pametna i bogata i od koga očekujem da mi odobri da budem lijepa, pametna i bogata?“ I tako redom.
Za svakoga „kršitelja“ recite: „Nije istina da mi Bog, otac, majka, partner, kćer, sin, poslodavac, premijer, ministar, predsjednik, susjed, prijatelj… zabranjuje (ne dozvoljava, ne daje pravo, uskraćuje i onemogućuje) izraziti Sebe i ostvariti što želim, nego je istina da Ja sama sebi to zabranjujem (ne dozvoljavam, ne dajem pravo, uskraćujem i onemogućujem), zbog toga što moram prolaziti iskustva uskrate slobodnog izražavanja i negacije Slobodne Volje, kako bih spoznala što je Slobodna Volja“.
-
Slika opasnosti
Svatko je od nas stvorio svoju sliku opasnosti zbog koje se ne usudi slobodno izražavati na nekom području života. Recimo da istinski želimo iskustvo majke, a nikako to ne možemo ostvariti. Znači da u podsvijesti imamo sliku opasnosti, na primjer da ćemo roditi hendikepirano dijete. O toj slici ne razmišljamo, jer je potiskujemo, pa svoju pozornost i energiju ulažemo u okrivljavanje okolnosti (na primjer neplodnost) koja nam onemogućuje ostvariti željeno iskustvo te na pronalaženje rješenja kako tu okolnost promijeniti. Trošimo vrijeme i novac na promjenu okolnosti. Međutim, ako okolnost i promijenimo, pa se izrazimo, tada strahujemo da će se slika opasnosti ostvariti, što se najčešće i događa.
Stoga je potrebno otkriti sliku opasnosti zbog koje se ne usudimo slobodno izraziti i ulaziti u željena iskustva. Nju ćemo otkriti ako se iskreno zapitamo: „Što je to što mi se najgore može dogoditi ako ostvarim željeno iskustvo?“ Tom procesu se ego snažno opire, pa je dobro da nas vodi neutralna osoba koja neće prosuđivati naše odgovore.
Na primjer, ako istinski želimo partnerski odnos kako bismo slobodno izražavali Sebe, a stalno u životu nailazimo na partnere s kojima to ne možemo ostvariti, tada sigurno vjerujemo da bismo bili sretni kada bismo napokon imali takvog partnera. Ne pitamo se koji je stvarni razlog zbog kojeg takav odnos ne ostvarujemo, nego energiju ulažemo u ego-mehanizme (projekciju, izgovore, opravdanja), jer se ego opire osvješćivanju uzroka koji ga stvara.
Svaki čovjek ima svoj strah od najgore opasnosti, koji ga održava u ego-svijesti. Plašimo se, kada bismo „živjeli po svome“, da bi nas Bog ostavio ili kaznio. Netko se plaši da bi umro, netko da bi se razbolio, netko da bi mu nastradale bliske osobe, netko da bi ostao bez prijatelja, netko da bi ostao bez imovine… Plašimo se da bismo ostali upravo bez onoga do čega nam je najviše stalo (života, zdravlja, ugleda, dragih ljudi, imovine…). A upravo zbog straha, to bi se i dogodilo. Stoga nesvjesno biramo životarenje i čuđenje što u životu nemamo sreće živjeti kako želimo.
Zbog toga je lakša i sigurnija opcija pronaći izgovor zbog kojega se ne možemo slobodno izraziti te energiju ulagati u kukanje i samosažaljenje što nemamo potrebne uvjete ostvariti željena iskustva (da sam mlađa, da sam zdrava, lijepa, pametna, da imam partnera, da imam vremena, da imam novca… onda bih ostvarila ono što želim). Upornost kojom branimo svoj izgovor i ne dozvoljavamo njegovo osporavanje govori o tome koliko strahujemo od realizacije željenog iskustva. Naime, sve dok energiju ulažemo u izgovore, kukanje i samosažaljenje nesvjesno bježimo od slike opasnosti, ali i od životnih iskustava.
Postoji još jedan način da pobjegnemo od slike opasnosti, a to je da je zamijenimo s idealnom slikom okolnosti. Na primjer, ako se ne usudimo slobodno izražavati u partnerskom odnosu, stvaramo idealnu sliku okolnosti partnerskog odnosa kakvog želimo, te umjesto da osvješćujemo uzrok zbog kojeg nemamo stvarna iskustva kakva želimo, bježimo u fantazije koje nam ta slika omogućuje. Mnogi se čak zavaravaju da je to vizija, pa očekuju da će se ostvariti. Razlika između vizije i idealne slike okolnosti jest u tome što se vizije ostvaruju, jer njima ništa ne potiskujemo, dok se idealne slike okolnosti nikada ne ostvaruju, jer isključivo služe za potiskivanje zamišljene opasnosti od slobodnog izražavanja.
-
Ego-osjećaji
Glavni osjećaj koji nas u ego-svijesti pokreće na aktivnost jest osjećaj straha. Strahujemo da će se slika opasnosti ostvariti ako nešto ne poduzmemo kako bismo opasnost spriječili. Na primjer, moram teško i naporno raditi da se ne ostvari slika opasnosti – ugrožena egzistencija. Ili, moram udovoljavati partneru da se ne ostvari slika opasnosti – ostavljanje, odbačenost.
Zbog straha od opasnosti, svoju Volju za slobodnim izražavanjem blokiramo, pa umjesto sreće i radosti, osjećamo nemoć i beznadežnost. Te osjećaje doživljujemo kao svoju „sudbinu“, pa se tješimo da tako mora biti. Ako ih potiskujemo stvaramo bolesti kao što su depresija, karcinom, dijabetes, srčani i moždani udar…, a sve češće je prisutan i suicid.
Teško nam je prihvatiti odgovornost za uzrok kojega nismo svjesni, pa svoju „sudbinu“ najčešće projiciramo na Boga – tako Bog hoće. A moderne su i razne teorije zavjere koje objašnjavaju zašto ne možemo slobodno živjeti.
-
Ograničavajuća uvjerenja
Budući da smo zabranu izražavanja Sebe potisnuli u podsvijest osvijestit ćemo je preko njezinih simptoma koji se pojavljuju u našoj svijesti. U nastavku teksta predlažem četiri vježbe koje će nam u tome pomoći.
Vježbe se odnose na osvješćivanje ograničavajućih uvjerenja koja nam služe kao opravdanja zbog kojih ne možemo Sebe slobodno izraziti:
- Ne znam što hoću;
- Ne mogu (nisam sposobna) činiti što želim;
- Moram činiti (i ono što želim i ono što ne želim);
- Trebam činiti ono što drugi žele da činim.
Ova četiri ograničavajuća uvjerenja se automatski aktiviraju u situacijama kada se želimo slobodno izraziti, ali nam ga ne dozvoljava Zabrana izražavanja Sebe, zbog uvjerenja da je izražavanje Sebe opasno.
Prema tome, polariteti: znam/ne znam što hoću; mogu/ne mogu činiti što želim; moram/ne moram činiti što želim i trebam/ne trebam činiti što želim siguran su pokazatelj zabrane izražavanja Sebe, koja ih stvara i održava.
Prva vježba
Prva se vježba odnosi na ograničavajuće uvjerenje Ne znam što hoću. Nju izvodimo uvijek kada primijetimo kako mislimo ili govorimo da ne znamo što hoćemo. Tada kažemo:
„Nije istina da Ja ne znam što hoću. Istina je da Ja uvijek znam što hoću, ali zbog zabrane izražavanja Sebe ne mogu čuti svoj unutarnji glas. Uvjerenje da Ja ne znam što hoću imam samo zato što se plašim znati što hoću, jer vjerujem da je to opasano.
Polaritet znam/ne znam što hoću zamjenjujem sa svjesnim izjavama: „Ja sam Ja; Ja znam što hoću; Ja izražavam Sebe na opću dobrobit; Moj um ne zna što Ja hoću (on mi samo omogućuje prepoznati i ostvariti ono što Ja hoću).“
Moj primjer. Nakon završene srednje škole iskreno sam se upitala čime se u životu želim baviti i zaključila da ne znam što zaista hoću. Zapravo, željela sam studirati psihologiju, ali se nisam usudila, jer sam bila uvjerena da neću proći na prijemnom ispitu. S obzirom da sam vjerovala da ne znam što hoću, upisala sam ekonomiju, jer mi se tada to činila najlogičnija opcija za nekoga tko ne zna čime bi se u životu želio konkretno baviti. Nakon studija sam dugo godina radila kao financijski savjetnik, a sve slobodno vrijeme (i novac) ulagala u istraživački rad na području duhovnosti. Nisam se usudila priznati da znam što je to čime se istinski želim baviti, pa sam zaključila da sam jedna od onih koja nema nekog posebnog dara i da kao takva trebam biti sretna što uopće imam smisla za financije.
Slično se događalo i u odnosima. Naime, iako sam uvijek znala što bih u pojedinom odnosu željela ostvarivati, imala sam toliki strah to izraziti da sam se doslovno anestezirala polaritetom znam/ne znam što hoću, koji me štitio i spašavao od opasnosti izražavanja Sebe. Što mi je odnos bio „važniji“ to sam bila u većem strahu i paralizi. U nekim odnosima Ja nisam znala što hoću, pa sam imala osjećaj da mi drugi ljudi nameću svoju Volju, a u nekim sam odnosima to uvjerenje projicirala, pa sam bila frustrirana što drugi ljudi ne znaju što hoće. Ali bez obzira s kojom sam se stranom polariteta identificirala, a koju sam projicirala, rezultat je uvijek bio isti – Ja nisam ostvarivala iskustva koja sam Ja željela.
Zbog straha od izražavanja Sebe i u braku sam svoju istinsku želju potisnula. Umjesto da priznam kako sa svojim životnim partnerom želim dijeliti sve svoje interese, povjerovala sam da je za uspješan brak sasvim dovoljno da se ljudi vole i žele stvarati zajedničku obitelj. Čak sam se uvjerila kako je dobro da svatko ima „svoje interese“. U početku braka je sve bilo u redu, jer smo suprug i ja sa zadovoljstvom provodili dosta zajedničkog vremena u obiteljskim aktivnostima. Ipak, ni tada nisam bila posve zadovoljna, jer sam željela, pored obitelji, s njim dijeliti i druge svoje interese. Međutim, tu želju nisam mogla ostvariti iz objektivnog razloga, jer sam u startu izabrala partnera s kojim jednostavno nisam imala druge zajedničke interese. Pored svih pokušaja da nađemo rješenje, nezadovoljstvo nam je samo raslo. Odlučila sam se za rastavu, a problem „preselila“ na sljedeći odnos, jer tada još nisam bila duhovno zrela preuzeti odgovornost za svoja iskustva.
Nezadovoljstvo s poslom i odnosima trajalo je sve dok sama sebi nisam priznala da nije istina da Ja ne znam što hoću, nego je istina Ja se ne usudim priznati ono što hoću, pa zato privlačim situacije u kojima se mogu skrivati iza opravdanja: Ja ne znam što hoću. Kad sam to konačno shvatila odlučila sam napustiti uvjerenje: Ja ne znam što hoću i zamijeniti ga svjesnom izjavom: Ja znam što hoću. Postalo mi je zabavno samoj sebi ponavljati: „Nije istina da Ja ne znam što hoću, istina je da se Ja ne usudim izraziti što hoću. Ja znam što hoću.“ Pri tome nisam razmišljala kako, kada i s kim ću ostvarivati to što hoću, kako bih egu onemogućila uvjetovanje svojih želja.
S vremenom sam prihvatila istinu da svatko zna što želi, samo je pitanje usudi li se to prepoznati i priznati, pa sam odlučila slušati svoj unutarnji glas i raditi posao koji volim te ostvarivati samo one odnose u kojima ću Sebe slobodno i potpuno izražavati. Otkrila sam da je za kvalitetan i uspješan odnos važno: znati što Ja želim, to jasno izraziti, nikada ne pristajati na kompromise i dati drugima pravo na njihov izbor.
Međutim, isto tako sam shvatila da mi je u sadašnjem poslu korisnije znanje ekonomije nego psihologije, kao što sam shvatila da ne bih otkrila svoju duhovnu obitelj da nisam prvo ostvarila biološku obitelj. Naučila sam važnu lekciju da na razvojnom putu sve ima smisla. I upravo ta spoznaja, da sve ima smisla, iako u određenom trenutku može izgledati kako se sve ruši, kako je sve besmisleno i beznadežno, znak je da smo duhovno sazreli napustiti zabranu izražavanja Sebe i početi živjeti kako nam Srce želi i „Bog zapovijeda“.
Zato predlažem da vježbu Ja znam što hoću radite s povjerenjem da sva iskustva imaju smisla. Recite: „Bogu sam zahvalna za iskustvo koje upravo sada prolazim (rastava, bolest, otkaz, neimaština, dugovi, nevjera…), jer se događa za moje najveće dobro. Na njemu učim što uistinu hoću, a ne usudim se to učiniti. Do sada me strah od opasnosti sprječavao čuti svoj unutarnji glas, kako bih prolazila potrebna ego-iskustva, ali mi ta iskustva više ne trebaju. Sada znam što Ja hoću i to ostvarujem u suradnji s drugim ljudima na opću dobrobit.“
Druga vježba
Druga se vježba odnosi na ograničavajuće uvjerenje: Ne mogu (nisam sposobna) činiti ono što želim. Nju izvodimo uvijek kad primijetimo kako mislimo ili govorimo da nešto ne možemo (nismo sposobni) činiti. Tada kažemo:
„Nije istina da Ja ne mogu (nisam sposobna) činiti ono što želim. Svatko može i ima sposobnost činiti ono što želi. Istina je da se plašim činiti što želim, jer vjerujem da je opasno izražavati Sebe. Svoju moć (sposobnost) pripisala sam svojoj osobi i tako sam je „oduzela“ svome Biću, pa Volju (htijenje) koristim za ulaganje energije u uvjerenje: Ne mogu (nisam sposobna) činiti ono što želim. Znam da bi s istom količinom energije, koju ulažem u ostvarenje ovog uvjerenja, sa Slobodnom Voljom ostvarivala ono što uistinu želim.
Polaritet vrijednosti moć/nemoć rješavam pomoću postupka 4P (opisan u knjizi Svjesni izbor) i zamjenjujem ga sa svjesnim izjavama: Ja nisam ni moćna ni nemoćna osoba, Ja nisam osoba; Ja sam Ja, a osoba mi samo omogućuje izraziti svoju stvaralačku moć; Ja ostvarujem svoju stvaralačku moć uvijek kad izražavam Sebe.“
Moj primjer. Godinama sam imala uvjerenje da ne mogu pisati ono što želim te sam sama sebe uvjerila da nisam sposobna pismeno izraziti svoje spoznaje. Mogla sam pisati tekstove koji opisuju događaje, prepričavati tuđe spoznaje i pismeno obrazlagati naučenu materiju. Međutim, to me nije ispunjavalo, što sam shvatila na svom bivšem poslu, gdje su ovakve sposobnosti bile poželjne. Željela sam izražavati Sebe (ono što sam Ja spoznala), ali to nisam mogla sve dok nisam osvijestila Zabranu izražavanja Sebe. Shvatila sam da sam nesvjesno vjerovala kako je moje izražavanje za mene opasno. Plašila sam se reakcije drugih ljudi – da će osporiti moje spoznaje i stoga se nisam usudila o njima pisati.
Nakon toga sam osvijestila i ostale svoje „ne mogu – nisam sposobna“ aktivnosti koje sam imala i na drugim aspektima života. Teško mi je bilo tražiti od drugih ljudi nefinancijsku uslugu (zapravo tražiti njihov interes za Sebe). Smatrala sam da na to nemam pravo. Iz istog razloga mi je bilo teško govoriti o svojim „problemima“ jer sam se plašila da time zamaram druge ljude (također tražim njihov interes za Sebe), što su mi oni i potvrđivali. Mogla sam pričati o bilo čemu na zanimljiv način, ali kad bih počela govoriti o Sebi i za to tražiti pažnju, ljudi bi se razbježali, a neki su mi otvoreno rekli da sam nezanimljiva, teška i naporna kada govorim o Sebi i svojim „problemima“. Osuđivala sam druge ljude da su sebični jer nemaju interes za mene i moje „probleme“ iako ja njihovim „problemima“ posvećujem svoju pažnju a zahtjevima udovoljavam.
Sve je to nestalo kada sam osvijestila stvarni uzrok zbog kojega ne mogu tražiti (izraziti) što želim, a to je uvjerenje: „Ne smijem (nemam pravo) izraziti Sebe jer je izražavanje Sebe opasno“. Plašila sam se reakcije drugih ljudi – da će me ostaviti, jer sam teška i naporna, a što se i potvrđivalo kad god bih pokušala nešto tražiti za Sebe. Nakon što sam osvijestila ne smijem (nemam pravo) tražiti za Sebe, slobodno se izražavam i tražim sve što želim i ne razmišljam o reakcijama drugih ljudi, jer drugi ljudi imaju pravo na svoju Slobodnu Volju (svoj odgovor), kao što je imam i Ja dok tražim. Ali više ne udovoljavam drugima kako bi me prihvatili niti mislim da tražim nečiji interes kada tražim konkretnu uslugu.
Zbog uvjerenja da se ne mogu (ne smijem, nemam pravo) slobodno izraziti imala sam još jedan problem. Nisam mogla razlikovati stvarni neinteres od svoga blokiranog interesa. Zbog toga sam se trudila obavljati i aktivnosti za koje nisam imala prirodni interes, što je u meni stvaralo osjećaj nesposobnosti.
Na primjer, nisam znala da nemam prirodni interes za kućanske poslove i da je stoga normalno da nemam Volju za obavljanje tih aktivnosti. Vjerovala sam da kao žena moram imati interes za kućanske poslove i da stoga nemam pravo priznati kako nemam interes. Stoga sam te poslove obavljala s velikim naporom. Istovremeno sam imala krivnju što me više zanimaju igre i razgovori s djecom, zabava, šetnja i sve druge aktivnosti za koje sam imala i Volju i interes.
Nakon što sam spoznala da je svaki rad iz Srca na opću dobrobit te da je moje pravo i dužnost činiti što mi Srce kaže, odlučila sam raditi samo ono što zaista želim, bez obzira koliko vremenske i financijske energije taj rad zahtijeva. Sada kućanske i druge poslove, za koje znam da nemam interes, povjeravam osobama koje to rade s veseljem, čime oslobađam svoju energiju za aktivnosti koje mene vesele. Nekada se zapitam zbog čega sam se toliko mučila s raznim aktivnostima za koje nisam imala interes kad je rješenje toliko jednostavno, ali se brzo sjetim razloga zbog kojega prolazimo „teška“ iskustva – da shvatimo što nije, a što jest istina glede vrijednosti koju negiramo. U ovom slučaju negirala sam svoju Slobodnu Volju.
Treća vježba
Treća se vježba odnosi na ograničavajuće uvjerenje: Moram činiti (i ono što želim i ono što ne želim). Nju izvodimo uvijek kada primijetimo kako mislimo ili govorimo da nešto moramo činiti. Tada kažemo:
„Moram činiti je moje uvjerenje koje sam stvorila zbog Zabrane izražavanja Sebe. Istina je da Ja niti moram niti ne moram bilo što činiti. Polaritet moram/ne moram činiti se pojavljuje zbog straha od posljedica ako činim ono što želim, a vjerujem da je to opasno. Svjesna sam da zabrana izražavanja Sebe blokira moju Slobodnu Volju i svako moje izražavanje pretvara u moranje (muku i napor), pa čak i rad iz Srca pretvara u moram raditi zbog zarade (opstanka i priznanja vrijednosti). Svjesna sam da s potrebom: ne moram činiti što ne želim samo potiskujem uvjerenje: moram činiti što ne želim.
Polaritet moram/ne moram zamjenjujem svjesnim odabirom: Ja slobodno izražavam Sebe. Znam što hoću i to činim. Znam što neću i to ne činim.“
Moj primjer. S osamnaest godina počela sam pušiti. S prijateljicom sam se spremala za maturu i u odmoru od učenja smo tu i tamo zapalile tatine cigarete koje su nam bile pri ruci. Tijekom pušačkog staža nekoliko sam puta prestajala pušiti (dva puta za vrijeme trudnoća i još dva puta, jedanput šest mjeseci i drugi put dvije i pol godine). Sve mi je to davalo dojam da vladam situacijom, jer sam „snagom volje“ prestajala pušiti, pa sam se uvjerila da ne moram pušiti ako to ne želim. A zapravo sam samo potiskivala moram pušiti. Tu igru sam igrala sama sa sobom dok nisam osvijestila pravi motiv zbog kojeg sam počela pušiti. Otkrila sam svoju potrebu za disanjem (moram disati = moram pušiti) pa sam odlučila svjesno disati, bez „proteze“. Međutim, nisam više željela da prestanak pušenja bude „snagom volje“ jer sam spoznala da je to uzaludno trošenje energije na potiskivanje. Umjesto toga odlučila sam se za naprijed opisanu vježbu. Kad god bih otvorila novu kutiju cigareta stavila bih u celofan kutije plavu magnetsku karticu veličine kutije koja me podsjećala na odluku: Ja slobodno i svjesno dišem, a kad bih zapalila cigaretu tada bih ponovila: Ja slobodno i svjesno dišem. Nikada nisam zaboravila na svoje mantre, a na što me podsjećala i plava kartica. Taj proces je trajao godinu dana i kad god bih povukla dim bila sam svjesna udaha i izdaha. Jednoga dana sam se iznenadila kad sam primijetila da je prošlo cijelo jutro a da nisam zapalila ni jednu cigaretu. Naravno da sam odmah pokušala zapaliti, ali više nisam mogla udahnuti dim. Nešto mi nije dalo. Od tada je prošlo trinaest godina i nikada više nisam imala ni poriv niti iskušenje zapaliti cigaretu, iako mi dim cigarete ne smeta.
Nekako je u isto vrijeme (2017. g) bila popularna knjiga: Lako je prestati pušiti. U njoj je autor opisao sve štetne posljedice pušenja s namjerom da čitatelj shvati besmisao pušenja (isti motiv imaju poruke o štetnosti pušenja na kutijama cigareta). Držao je seminare na kojima su ljudi dva dana pušili do mile volje, a nakon toga bi svojom odlukom i „snagom volje“ prestajali pušiti. Autor knjige je nakon nekoliko godina umro od posljedica raka pluća. To je primjer potiskivanja koje je vrlo opasno, jer ono što sudimo i protiv čega se borimo, u to ulažemo energiju, pa nam se vraća kao bumerang.
Na primjeru disanja (moram disati) shvatila sam da smo u ego-svijesti sve pretvorili u moram/ne moram: moram jesti (da ne umrem od gladi), moram se kretati (da mišići ne atrofiraju), moram piti vodu (da ne dehidriram), moram se družiti s ljudima (da ne ostanem sama), moram raditi (da ne umrem od gladi).
Polaritet moram/ne moram ne predstavlja problem sve dok nas (nesvjesno) motivira da dišemo, jedemo, pijemo, krećemo se, radimo, družimo se…, ali kad postane ograničavajuće uvjerenje, tada se očituje kao problem (pretilost, bolest, otkaz, ljubomora, nevjera…) pa je tada i vrijeme da ga zamijenimo Slobodnom Voljom: svjesnim disanjem, svjesnim jedenjem, svjesnim pijenjem, svjesnim kretanjem, svjesnim druženjem, svjesnim radom… svjesnim življenjem.
Četvrta vježba
Četvrta se vježba odnosi na ograničavajuće uvjerenje: Trebam činiti ono što drugi žele da činim. Nju izvodimo uvijek kada primijetimo kako mislimo ili govorimo da trebamo činiti ono što drugi žele da činimo. Tada kažemo:
„Nije istina da trebam činiti ono što drugi žele da činim. Uvjerenje da trebam činiti što drugi žele da činim imam samo zato što vjerujem da će me zbog toga drugi ljudi prihvatiti i cijeniti. Svjesna sam da me drugi ljudi prihvaćaju i cijene samo onoliko koliko Ja prihvaćam i cijenim Sebe.
Polaritet trebam/ne trebam zamjenjujem sa svjesnim izjavama: Ja nisam ni dobra (vrijedna) osoba niti loša (nevrijedna) osoba; Ja nisam osoba; Ja sam Ja; Vrijedim samim svojim postojanjem time što svojim izražavanjem ostvarujem Božju namjeru i Volju.“
Moj primjer. Najviše me u životu užasavala rečenica koju bi, meni inače drage osobe, počinjale sa: Ti bi trebala…. To je u meni stvaralo revolt: „Ništa ja ne bih trebala“, koji nisam verbalizirala, ali sam uvijek učinila suprotno „savjetu“ što bih ja to trebala učiniti pa da bude kako drugi misle da je ispravno, a ne kako Ja po svome Srcu želim činiti. Odabrala sam buntovnički stav, jer su u ego-svijesti samo dva izbora prema tome što bismo trebali činiti. Jedan je oportunizam ili prilagođivanje tuđoj Volji na račun svoje Volje, a drugi je buntovništvo ili pobuna protiv nametanja tuđe Volje s ciljem nametanja svoje Volje.
Nisam željela da mi drugi nameću svoju Volju, pa sam „osporavateljima“ moje Volje željela dokazati da sam ja u pravu. To me silno iscrpljivalo, jer nikome ništa nisam mogla dokazati. A zapravo sam željela upravo suprotno, da nikome ne moram ništa dokazivati, već da me drugi prihvate i blagoslove moje odluke.
Od buntovničkog stava sam odustala kad sam shvatila da buntovništvo nije Slobodna Volja, nego je nesvjesna potreba za prihvaćanjem. Njime sam potiskivala uvjerenje trebam činiti ono što drugi žele da činim (oportunizam), koji sam snažno osudila. Shvatila sam da nema razlike između oportuniste, koji nikada nisam željela biti, i mog buntovnika, kojeg sam opravdavala, jer u oba sam slučaja samo željela biti prihvaćena od drugih ljudi.
Umjesto toga, sada slušam Sebe i dajem drugima potpuno pravo da imaju svoje mišljenje o meni i mojim odlukama. Mirno ih saslušam i prihvaćam „sugestije“ koje mi koriste, a na „sugestijama“ koje mi ne koriste lijepo se zahvalim. To više ne doživljujem kao kršenje moje Volje i nametanje tuđe Volje, jer znam da mi nitko ne može nametnuti njegovu Volju ako slobodno ostvarujem svoju Volju. Logično i jednostavno.
*****
Bez obzira koju vježbu izvodite predlažem vam da pišete sve što vam padne napamet u svezi vašeg ograničavajućeg uvjerenja, a najbolje je da sadržaje svoje svijesti izrazite nekome tko će ih neutralno prihvatiti (neće ih prosuđivati). Izražavanjem ćete osvješćivati i slabiti ego a jačati Slobodnu Volju.
„Jaka volja“
U ego-svijesti Volju izjednačujemo s mehanizmom potiskivanja, pa za čovjeka koji potiskuje kažemo da ima „jaku volju“. Na toj razini „jaku volju“ koristimo za rješavanje ovisnosti i drugih loših navika. Na primjer, ako želimo prestati pušiti, piti, jesti meso, slatkiše…, tada prestanak tih aktivnosti putem „jake volje“ znači samo to da potiskujemo želju za tim aktivnostima. Potiskivanje je ego-mehanizam u koji ulažemo veliku energiju, ali nije Volja. Volja je osjećaj, a ne mehanizam. Nažalost, „jakom voljom“ ulažemo energiju u ostvarenje onoga što ne želimo pa uvijek u konačnici slijedi razočarenje.
REZIME
Kako odustati od Zabrane izražavanja Sebe
Na nižoj razini svijesti s Voljom nemamo problem jer o njoj uopće ne razmišljamo, osim u kontekstu „jake volje“ a što vidimo da i nije Volja.
Problem s Voljom nastaje kad se odlučimo za drugi korak, za upravljanje svojom energijom (svojim životom) u skladu s osviještenim univerzalnim zakonima i načelima blagostanja, ali i dalje vjerujemo (osjećamo) da nemamo Volje za ostvarenje svojih želja, da nas ništa ne pokreće na djelovanje.
To je „mjesto“ na kojem stojimo i ne znamo kako dalje jer Duh i Volja nisu na istoj razini svijesti. Naime, Duh je slobodan jer je na višoj razini svijesti, pa nas inspirira ostvarivati što Srce želi, a Volja još nije slobodna, jer je na nižoj razini svijesti, pa nemamo poriv izraziti i ostvariti ono što zaista želimo.
Međutim naša Volja i tada djeluje, jer ona uvijek djeluje, samo što tada imamo nesvjesni poriv ostvarivati uvjerenje: „Ne smijem (nemam pravo) izraziti Sebe, jer je izražavanje Sebe opasno“.
Od Zabrane izražavanja Sebe odustat ćemo kad:
- prepoznamo sve njezine pokazatelje:
-
- projekciju i potrebu za dozvolom,
- sliku opasnosti,
- osjećaje
- i ograničavajuća uvjerenja (prvo P);
- prihvatimo odgovornost za njezino stvaranje (drugo P);
- prepoznamo svrhu zbog koje smo je stvorili (treće P);
- potvrdimo, odnosno afirmiramo Slobodnu Volju u svakoj situaciji (četvrto P).
Dakle, prvo trebamo osvijestiti projekciju zabrane i shvatiti da nam nitko ne uskraćuje niti ne zabranjuje naša iskustva, osim naše podsvjesne zabrane, te da je stoga besmisleno od bilo koga očekivati dozvolu za svoje slobodno izražavanje. Zabrana je jedini „kršitelj“ naše Slobodne Volje.
Zatim trebamo otkriti potisnutu sliku opasnosti, zbog koje se ne usudimo slobodno izraziti i ulaziti u željena iskustva.
Kada osvijestimo strah od najgore opasnosti tada shvaćamo da je njegova uloga samo da nas odvaja od istine, a da u istini nema ni straha niti opasnosti. Postoji samo radost što slobodno izražavamo svoju moć i ljubav na opću dobrobit.
I na kraju trebamo odustati od opravdanja (ograničavajućih uvjerenja) zbog kojih ne izražavamo Slobodnu Volju: Ne znam što hoću; Ne mogu (nisam sposobna) činiti što želim; Moram činiti (i što želim i što ne želim) i Trebam činiti ono što drugi žele da činim.
Važno je imati na umu da osvješćivanjem Zabrane izražavanja Sebe i osnovnog uvjerenja kojim blokiramo Slobodnu Volju: „Ne smijem (nemam pravo) izraziti Sebe, jer je izražavanje Sebe opasno“ nećemo automatski odustati od ostalih ego-uvjerenja vezanih uz stvaralački proces. Ali je sigurno da ćemo svoju energiju slobodno ulagati u ostvarivanje svojih vizija. Radit ćemo ono što volimo, a naši proizvodi će biti jedinstvene kreacije koje će svojim zračenjem privlačiti primatelje koji ih trebaju.
Odnos Duha i Volje u stvaralačkom procesu
U stvaralačkom procesu Duh (muški princip) ima zadaću osigurati materijalne uvjete za ostvarenje naših iskustava, a Volja (ženski princip) ima zadaću zračiti i privlačiti ljude i okolnosti koji će nam omogućiti ostvarenje materijalnih uvjeta.
Duh je taj koji nas vodi kroz sve faze stvaralačkog procesa. On omogućuje kako, kada i s kim ćemo ostvarivati svoje ciljeve. Ako smo duhovno osviješteni tada ne brinemo o načinima, vremenu i primateljima, nismo zabrinuti, nestrpljivi, ne sažalijevamo se i ne sumnjamo u ishod. Vjerujemo Duhu da zna što je za nas najbolje rješenje te imamo povjerenje da nas povezuje i usklađuje samo s onim ljudima s kojima trebamo ostvarivati zajedničke ciljeve.
Ako nam se pojavi malodušnost, to samo znači da smo „skliznuli“ na nižu razinu svijesti i prekinuli svjesni kontakt s duhovnim vodstvom. To je normalna pojava na duhovnom putu i trebamo je iskoristiti za jačanje Vjere u duhovno vodstvo. Znamo da nema potrebe da se dugo zadržavamo u toj vibraciji i odmah se prisjećamo istine: „Zabrinutost, nestrpljenje, sažaljenje i sumnja su moja nevjera u duhovno vodstvo. Vjerujem da putem Duha ostvarujem čežnje svoga Bića i želje svoga Srca na opću dobrobit.“(O duhovnom vodstvu više piše u knjigama Duhovna ekonomija i Svjesni izbor).
Međutim, ako i unatoč ovoj vježbi ne ostvarujemo svoje ciljeve, to znači da se zavaravamo kako vjerujemo svom duhovnom vodstvu. Možda imamo želju, ali nemamo potrebnu Vjeru i Volju. Iskustva su najbolji pokazatelj u što vjerujemo. Ako se dugo prepuštamo iskustvima malodušnosti, jer nemamo Volje (poriva) ostvarivati svoje želje prema svojim kriterijima, znači da nam Volja nije slobodna i da još uvijek nesvjesno vjerujemo da je izražavanje Sebe opasno.
Tada se trebamo vratiti korak unatrag i raditi na odustajanju od zabrane izražavanja Sebe (prema opisanom postupku) sve dok ne postignemo Slobodnu Volju. Tada ćemo s lakoćom preusmjeravati svoju pozornost s energije malodušnosti na energiju rješenja.
Slobodna Volja nam omogućuje da želje Srca pretvaramo u odluke. Bez Volje nemamo poriv pokrenuti energiju, a bez pokrenute energije ne možemo ostvarivati odluke (iskustva). Prema tome, Volja je ta „sila“ koja pokreće odluke, ali o našoj Vjeri (razini svijesti) ovisi hoćemo li njome ostvarivati odluke ega (ograničavajuća uvjerenja) ili svjesne odluke.
Kada Duhu dozvolimo da nas slobodno vodi, tada Slobodna Volja pokreće energiju kojom ostvarujemo vizije Duha. Ovo je sva tajna i mudrost koju oduvijek koriste uspješni ljudi za realizaciju svojih vizija.
Kao što vidimo, Slobodna Volja ima važnu ulogu u stvaralačkom procesu. Ona je vibracija koja nas pokreće ali i vibracija kojom zračimo i privlačimo one ljude i okolnosti koji nam omogućuju ostvarivati Božju namjeru i Volju. Stoga je naša Slobodna Volja isto što i Božja Volja.
U stvaralačkom su procesu Duh, Vjera i Volja usklađeni, pa nam je zadaća biti toga stalno svjesni i „intervenirati“ ako se ova usklađenost naruši.
Napisala: Natali Luks, Škola svjesnog življenja
Autorica knjiga: Duhovna ekonomija, Svjesni izbor i Financijska inteligencija
