Nevoljeno dijete vidi da skoro sve što radi živcira njegove roditelje. I da ništa što napravi nije dovoljno dobro da ga njegovi roditelji prihvate. Zbog toga ih često krivi, misli loše o sebi i osjeća se bespomoćno. Ono vjeruje da što god da učini, neće moći utjecati na ishod događaja. Dijete ne može razumjeti zašto pati pa svoju anksioznost i bol pokazuje svojim ponašanjem.
Nijedan roditelj neće priznati da ne voli svoje dijete. Ipak, to se događa češće nego što bi trebalo. Ako roditelj ima loš odnos prema djetetu to je uglavnom zato što nije ni imao svjesnu ili zrelu želju da ima djecu.
Ako je dijete nevoljeno, ono će se ponašati tako da iskazuje svoj bol i nelagodu. Dijete ne razumije što mu se događa, vidi svijet kao opasno mjesto i napravit će sve da to promijeni.
Roditelji dodatno zakompliciraju situaciju time što neće priznati da zapostavljaju dijete. Oni racionaliziraju svoje ponašanje raznim razlozima pa mu dodatno ne pokazuju dovoljno ljubavi ili ga zlostavljaju.
Ovakvi roditelji smatraju da je svaki način agresivnog ponašanja prema djetetu ili njihova ravnodušnost zapravo za djetetovo dobro. Zato je na kraju dijete zbunjeno i misli da je učinilo nešto pogrešno.
„Nikada nije kasno da imate sretno djetinjstvo.” – Tom Robbins
Recimo da je majka ta koja kaže djetetu da je zamara ili da „ne može izaći na kraj s njim.” Dogodi se da svaka majka nekada ovo kaže djetetu, naročito ako joj je dan bio stresan. Ali se često događa i da roditelji zahtijevaju od djeteta nešto što ono još uvijek nije u stanju učiniti.
Roditelji često prema njemu imaju velika očekivanja, loše mu objasne stvari ili očekuju više nego što je dijete sposobno učiniti u tom trenutku razvoja. Jedan primjer bi bio da dijete uvijek bude mirno ili da prati nešto duže nego što je za to sposobno.
Time je roditelj taj koji frustrira samog sebe svojim nerealnim očekivanjima. Što je još gore, isfrustrirat će i svoje dijete tako da ono pomisli da je nesposobno.
Nevoljeno dijete vidi da skoro sve što radi živcira njegove roditelje. I da ništa što napravi nije dovoljno dobro da ga njegovi roditelji prihvate. Zbog toga ih često krivi, misli loše o sebi i osjeća se bespomoćno.
Ono vjeruje da što god da učini, neće moći utjecati na ishod događaja.
Dijete ne može razumjeti zašto pati pa svoju anksioznost i bol pokazuje svojim ponašanjem:
- Ono može razviti strahove i fobije od mraka ili situacija koje ne može kontrolirati.
- Postaje impulzivno, ne može kontrolirati bijes i jake emocije (čak i radost) pa će često reagirati burno.
- Jedan dan traži jedno, a sljedeći drugo. Često mijenja svoje ponašanje. Ovo je uobičajeno za djecu, ali je kod zapostavljene djece mnogo jače izraženo.
- Postaje anksiozno. Ne može sjediti mirno, stalno zapitkuje ili ponavlja radnje na neki drugi način.
- Teško se koncentrira i prati. Ima probleme u školi. Pokušava postati nevidljivo za svoje okruženje.
- Nevoljeno dijete nema socijalne vještine. Neugodno mu je ili se loše osjeća u prisutnosti druge djece ili ljudi.
- Postaje vrlo sumnjičavo i zbunjeno. Pokazuje znakove nelagodnosti. Neka od ove djece su vrlo tvrdoglava, a druga su prestala biti živahna. Generalno ova djeca djeluju tužna, pokorna i očajnički im je potrebna podrška.
Ljudima je potreban dodir, zagrljaj i tople riječi cijeloga života, naročito u djetinjstvu. Oni su hrana za naše emocije kako bismo mogli duhovno rasti.
Nijedan roditelj nije savršen, ali svaki od njih mora se pobrinuti da se dijete osjeća voljeno i kao dragi član obitelji.
Ravnodušnost ili odbijanje djecu izrazito boli. Ova ponašanja djeci prave rane koje teško zarastaju u odrasloj dobi.
