Kad je u pitanju razgovor, ja poznajem dvije vrste ljudi kod nas.
Prva vrsta. Kad ih slušam kako govore, pametno i odrešito, meni se čini da je sve rečeno, glatko i savršeno, bez pogovora. Nema ništa ni da se doda ni da se oduzme. Razgovor je završen u trenutku kad oni izgovore posljednju riječ. Sve je točno i sve ostaje tu gdje je rečeno i kako je rečeno, bez odjeka u meni.
Druga vrsta. Slušam ih s naporom kako se zapliću i raspliću u borbi sa svojim mislima i izrazom. Muče se. I meni je na mahove nelagodno. Ali njihove misli pobuđuju i mene na razmišljanje i ja ih u sebi širim i dopunjujem, ili u vezi s njima mislim nešto sasvim drugo i potpuno novo. Iz razgovora s takvim ljudima čovjek izlazi bogatiji i radosniji, duže pamti takav susret i prijatnije ga se sjeća.
Ivo Andrić
