Mnogi roditelji nisu svjesni (ili su zaboravili) da je taj prelazak u odnosu na djecu neophodan. Zato ih gubitak iznenadi čak i kad su se za njega pripremili.
Kad mladi ljudi osvoje svoju slobodu, kod mnogih roditelja se razvije osjećaj gubitka. To iskustvo može biti toliko bolno da roditelji nisu u stanju suočiti se s njim i to uspijevaju učiniti tek poslije mnogo godina.
Neki nikad nisu u stanju suočiti se s tom činjenicom. Vitalna i vrijedna uloga koju su roditelji do tada igrali u životu svoje djece, sada se završila. Oni znaju da su svojoj djeci i dalje potrebni, ali na drugi, opušteniji način. Njihova odgovornost za djecu postala je stvar prošlosti.
Roditelji doživljavaju i druge gubitke, kao na primjer:
- Bliskost. Odjednom njihova djeca vole provoditi vrijeme sa svojim prijateljima ili sjediti sama u svojoj sobi i slušati muziku.
- Moć i kontrola. To se odnosi i na fizički i na emotivni aspekt.
- Tajnost. Djeca se povjeravaju prijateljima.
Za neke roditelje ovi gubici su šokantna saznanja, puna suza; nad drugim roditeljima nadviju se manji oblaci tuge; a neki pak osjete olakšanje. Ali svi roditelji moraju se pomiriti s ovim gubitkom prije nego što promijene svoj položaj i s prve linije fronta odu u pozadinu života svoje djecе.
Mnogi roditelji nisu svjesni (ili su zaboravili) da je taj prelazak u odnosu na djecu neophodan. Zato ih gubitak iznenadi čak i kad su se za njega pripremili. Roditelji koji nisu u stanju suočiti se s tim gubitkom mogu osjetiti paniku ili neposrednu potrebu da agresivno povrate ulogu odgojitelja i kontrolnih organa svoje djece.
Evo primjera dijaloga između šesnaestogodišnje Lene i njenih roditelja. Lena je pozvana da u subotu uvečer ode na zabavu. Pozvao ju je netko koga poznaje Lenina prijateljica.
„Mogu li ići na zabavu sa Evom u subotu? Nju su roditelji pustili.“
„Kakva je to zabava? Čija je zabava i gdje se održava? Je li to netko koga poznaješ?“
„Eva ih zna. To je samo obična zabava.“
„Ne znamo Evine prijatelje. Tko su oni i koliko imaju godina? Hoće li roditelji biti kod kuće?“
„Mislim da neće.“
„Moraš znati više od toga! Kako očekuješ da ti vjerujemo kad nam ne govoriš ništa? Nije ništa neprirodno, zar ne, da roditelje zanima što njihova djeca rade. Ili možda u današnje vrijeme nije tako?“
U ovom klasičnom dijalogu, Lenini roditelji su se pozicionirali na prvim linijama roditeljstva i postavili su stražare na svim granicama. Lena dobiva nepogrešivu poruku:
„Mi ti ne vjerujemo i smatramo te potpuno nesposobnom da preuzmeš osobnu odgovornost. Nismo mi još završili s tobom, djevojko naša, ali kad budemo završili, bit će ti drago što tvoji roditelji ne prihvaćaju nemar i nebrigu!“
Ako je Lena (i tinejdžeri koji su u sličnoj situaciji) kreativna, ona će uskoro naučiti kako da daje svojim roditeljima odgovore koje oni žele čuti, te kako prestati im govoriti sve što iole sliči na istinu. Prije ili kasnije, roditelji će otkriti dokaze o tome da djeci ne treba vjerovati pa će se kretanje u začaranom krugu nastaviti.
Evo alternativnog pristupa Leninoj situaciji.
Lena počinje: „Pozvana sam da zajedno sa Evom i nekim njenim prijateljima odem u subotu na zabavu. Što vi o tome mislite?“
„Ti zaista želiš ići na tu zabavu?“
„Da! Izgleda da će biti zabavno, bit će mnogo ljudi koje ne poznajem.“
„Dobro. Mi nemamo nikakve posebne planove za vikend pa ako je to ono što želiš raditi, nemamo nikakvih primjedbi. Ako te treba odvesti tamo ili želiš da te pokupimo poslije, samo nam to reci.“
Ili:
„Planiramo otići u posjet tvom ujaku Ianu ovog vikenda, voljeli bismo da i ti dođeš. Što misliš?“
„Ja bih radije išla na zabavu. Dolazi mnogo novih ljudi i zvuči kao da će biti zabavno. Idete li samo onako ili se nešto posebno događa kod ujaka Iana?“
„Idemo samo u običnu posjetu. U redu, razmisli o tome pa nam reci što si odlučila. Ako odlučiš ići na žurku, želimo da znamo kako ideš tamo, kako ćeš se vratiti kući i hoćeš li negdje prespavati.“
Ili:
„Vrlo dobro znaš da nisam baš oduševljena Evom i njenim prijateljima, tako da mislim da ne trebaš ići na tu žurku!“
„Što ti imaš protiv Eve? Ona je sasvim pristojna i normalna. To govoriš samo zato što je ne poznaješ.“
„Možda ja ne znam mnogo toga o Evi, ali činjenica jest da mi se ne sviđa ideja da ideš na tu zabavu s njom. Ne moraš učiniti kako ja kažem, ali to je ono što ja mislim o toj zabavi.“
Ili:
„Mogu ti reći sad odmah: ne ideš!“
Lako se može primijetiti da ovaj dijalog i nije baš o zabavi. Riječ je o načinima na koje bi Lenini roditelji mogli koristiti svoju moć. Za Lenu, riječ je o načinima na koje ona može vježbati osjećaj osobne odgovornosti.
Kad tinejdžeri traže dozvolu, važno je da roditelji ne preuzmu ulogu zakonodavca, osim ako situacija ne uključuje njihov novac ili imovinu. Roditelji moraju biti u stanju izraziti svoje mišljenje bezrezervno i to samo po sebi nije zloupotreba moći. Temelj za ovu vrstu interakcije trebalo je postaviti godinama ranije, kroz pregovore o društvenim granicama, tijekom kojih bi djeca imala priliku razviti osjećaj osobne odgovornosti.
Kada postoji ustaljen oblik dogovaranja, roditelji mogu s velikim autoritetom reći: „Ne želim da ideš“, misleći zapravo: „Nemoj ni pomišljati da odeš samo zato što ja to kažem!“ I to s takvom snagom, kao da se podrazumijeva da kaže: „Nemoj ni drazmišljati da odeš na zabavu, samo zato što ja tako kažem!“
Ova moćna izjava prisiljava dijete da razmisli. Slijedi izjava: „Sad znaš što mislim, a pretpostavljam da ćeš to uzeti u obzir kad odlučuješ.“ Ako nema neverbalne poruke, djeca odbacuju direktan savjet roditelja ili se bune protiv njega. Iste etičke principe možemo primijeniti i kod odraslih. Moramo biti slobodni da se izrazimo kako bismo ostavili dojam na drugu osobu, ali to ne znači da treba zloupotrebljavati svoju emotivnu, fizičku ili financijsku moć.
Ako Lena ode na zabavu, onda uloga njenih roditelja postaje – da se brinu o njenoj sigurnosti iz pozadine. Zamislimo da Lena u nedjelju izgleda tužno. Njena majka može je zagrliti i reći joj: „Izgledaš potišteno. Je li bila loša zabava, Lena? Želiš li da pričamo o tome?“
Ako Lena odgovori sa „ne“, majka je možda dotakla granice njenog privatnog života. U ovom slučaju, obje strane će morati obnoviti emocionalnu ravnotežu, svaka za sebe. Ako Lena odgovori „da“, time možda ukazuje na potrebu za perspektivom i iskustvom odrasle osobe u ovakvim situacijama.
Ali najvjerojatnije je da joj je potrebno da je roditelji saslušaju i reagiraju osobnim komentarom. Leni samo vlastite riječi mogu povratiti ravnotežu i omogućiti joj da integrira svoje neugodno iskustvo.
Roditelji, iako su u pozadini i dalje imaju vrlo važan zadatak. Svatko od nas treba imati svjedoke svog života koji su puni ljubavi i brige za nas, po mogućnosti svjedoke koji su spremni pokazati svoju zabrinutost za nas onda kad nam je potrebna, a ne onda kad imaju potrebu da se osjećaju korisno.
Odlomak iz knjige: Vaše kompetentno dijete, Jesper Jul, Laguna, 2018.
