Bila jednom jedna slabašna starica koja je, kada je njen voljeni muž umro, otišla živjeti sa sinom, nevjestom i unukom. Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali.
Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjura otkotrljao na pod, a juha iscurila iz šalice.
Sin i njegova žena nisu joj mogli pomoći, ali ih je nervirao nered koji je pravila. I jednog dana su rekli – što je previše, previše je, pa su za nju postavili mali stol u kutu i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vrijeme jela, ona bi ih gledala s drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali s njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala žlica ili vilica.
Jedne večeri, upravo prije večere, mala unučica je sjedila na podu igrajući se s kockama.
“Što to praviš?” – upitao ju je otac ozbiljno.
“Pravim mali stol za tebe i mamu.” – odgovorila je.
“Tako da možete sami jesti u kutu kada ja budem velika.”
Otac i majka su zanijemili i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli plakati.
U tom trenutku su postali svjesni onoga što su učinili i tuge koju su prouzrokovali.
Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela s njima.
A kad bi komadić hrane pao na stol ili bi vilica zalutala na pod, izgledalo je da više nitko ne mari za to.
