U poslijednjih godinu i pol, Saturn i Neptun već su bili dva puta u aspektu kvadrata u promjenjivim znakovima: Strijelcu i Ribama. Čini se kako ovaj treći, koji se upravo događa ovih dana, finalizira „kodnu informaciju“ o tome da je došlo vrijeme da iluzije (Neptun) svega onoga što Saturn jest, polako počnu gubiti svoje čvrste i krute obrise.
Saturn jest materija, on je i ograničenje, svijest koja je toliko „pala“ u iluziju materije da je zaboravila tko zapravo jest. A sve to tvrdo, kruto i „materijalno“ što nas je toliko zarobilo da se osjećamo samima i odvojenima od svega, od cijelog postojanja, jest Saturn, vladar vremena i vladar ovog Matrixa. Ovaj hologram koji zovemo realnost zapravo je isključivo analogna, ljudskom umu prilagođena linearna realnost, koja počiva na binarnom sustavu „jedinice“ i „nule“. Dualna u smislu: ili jest ili nije, ili ima ili nema, ili je crno ili bijelo. I čini se kako funkcionira po striktno utvrđenim pravilima: fizikalnim, matematičkim, vjerskim, kolektivnim, gospodarskim, hijerarhijskim… O tome da je Saturn apsolutni vladar „materijalne realnosti“ ima i podosta dokaza, posvuda oko nas, ali to je tema neke druge priče.
Ipak, materijalni svijet i nije tako čvrst i, što je najvažnije, dio je naše svijesti, ne postoji „izvan“ nas. Kako je moguće da ljudi i dalje kolektivno vjeruju u Newtonowske postavke materijalnog makro-svijeta nakon što se već više od pola stoljća zna da je u njegovoj pozadini kvantni mikro „građevni materijal“, potpuno nepredvidive čestice koje prelaze iz stanja vala, svog čistog potencijala, u “fizičke” čestice samo ako u tom procesu sudjeluje svijest koja sve to – promatra. Ako nema onog tko ga promatra, nema ni kolapsa vala u čestice. Nema ni “materijalnog svijeta”. Kvantni svijet je „svijet“ superpozicije čestica koje istovremeno postoje na više „mjesta“, „svijet“ u kojem čak ni vrijeme ne igra nikakvu ulogu. „Svijet“ koji tvori sve ono što se nama čini tako čvrstim, uključujući i naše vlastito tijelo. To bismo trebali znati, jer sve su te informacije odavno dostupne, a posljednjih petnaestak godina, svima koji to žele, i putem interneta. No, zašto ih većina ljudi ne zna ili ne želi znati? Sve je to odavno potkrijepljeno dokazima, višekratno potvrđeno u istraživanjima, no ljudi i dalje vjeruju u nekakav „vanjski svijet“, čvrst, materijalan i više-manje neprijateljski jer nikad ne znaš tko ćete s koje strane klepit’. Ljudi i dalje vjeruju u odvojenost sebe od drugih, sebe od stvari i pojava i, u konačnici, i sebe od samoga sebe jer, pobogu, nemaju pojma što im se događa s tijelom i u tijelu, kao da to isto tijelo – nisu oni.
Evo, recimo, vi: želite li reći da niste znali, da su to tako nedostupne ili komplicirane informacije da niste u mogućnosti sami zbrojiti dva i dva? Netko to treba učiniti za vas? Netko drugi vam treba reći u što da vjerujete, što je istina? Nakon svih ovih poznatih kvantno-fizikalnih činjenica koje govore u prilog tome da je svijest ta koja kreira SVE, od „vanjske“ realnosti pa do svakog i najmanjeg životnog iskustva, vi i dalje vjerujete da svjesnost nastaje – u mozgu, da su bolesti genetski determinirane, da su nekakve vanjske okolnosti ili ljudi odgovorni za neke vaše probleme ili gubitke? Vjerujete u to da morate zaslužiti ljubav, kako Božju, tako i ljudsku jer, inače, niste vrijedni voljenja? Bojite se smrti jer vjerujete da će vas ona, kao biće, u svakom smislu poništiti? Ah, pardon, to je zato jer vjerujete da je svijest slučajan proizvod električnih struja u mozgu. Pa kad on “rikne”, nema više ni struja pa samim tim, ni vas. Znate ono, krepa vam televizor, pa mislite da su time nestali i svi programi koje ste na njemu gledali. 
Zaista još uvijek vjerujete u tu budalaštinu samo zato jer su vam rekli da je to – tako? I unatoč tome što je već više od pola stoljeća znanstveno dokazano i poznato da nije i ne može biti tako. Jer je – nelogično. I netočno.
Ah da, Vi, zapravo vjerujete samo onome što vidite. U tom slučaju, samo vam smrt može pomoći jer ćete, tada, zasigurno, „vidjeti“ drugačije. I znati sve ono što ste, dok ste bili čovjek, zaboravili. Samo što, dakako, o tome nikom nećete moći „pričati“. Prvo zato jer će vas bolit ona stvar za one tamo koji još sanjaju i ništa ne vide, a drugo jer će to, za vas, u tom stanju svijesti, biti posve normalno. Kao što vam je sada „normalno“ da ste slučajno svjesni komadić materije koji ima (po)kvarljivo tijelo i još kvarljiviji um, a o varljivim osjećajima da i ne govorim. 
Eto vidite, ovaj Saturn-Neptun kvadrat tu je kako bi „napravio“ sve više i više rupica, rupa i rupetina u ovom varljivom „saturnovom“ hologramu, kroz koje će se sve više moći vidjeti iluzija i obmana od koje je satkan. Neptun u svojoj formi najviše vibracije, kao transaturnovski planet, nije ograničen vjerovanjima etabliranima na zemlji do točke kolektivnih istina. On je onaj dio koji nas povezuje s cjelinom svega što postoji, sa stvarnošću izvan i iznad ove Matrix-realnosti, čije su slabosti zemaljske (ili, po nekim autorima, čak i izvanzemaljske) elite dobro iskoristile sebi u prilog. Ljudska populacija samo je došla do one točke svoje ne-svjesti u kojoj smo postali dobrovoljni robovi, potpuno nesvjesni svog porobljavanja. Neptun je spavanje, duboki san, kolektivna uspavanost do te mjere u kojoj svijest čak ni nema predodžbu da zapravo – sanja. Linearno hoda po nekakvom „prostoru“, kroz neko „vrijeme“, zarobljena osobnim uvjerenjima (download onih kolektivnih, od kojih je većina instalirana do desete godine) koja joj priječe da razvije svoj puni potencijal i da, što je najvažnije, bude ono što jest. Višedimenzionalna. Uvijekpostojeća. Neograničena. Ona koja je uvijek bila i uvijek jest neizostavni dio sveukupne kreacije. I samim tim, voljena „po defaultu“, od te iste kreacije. I svega svjesnog u njoj.
Jedan od načina na koji bi se kolektivno buđenje moglo sve više događati vezan je uz pojavu posve nove tehnologije koja uključuje ne više analogni, linearni i binarni pristup već – kvantni. Uran u Ovnu najavio je pojavu sasvim nove tehnologije koja će zahtijevati sasvim novu kolektivnu svijest čovječanstva. Iz binarnog prelazimo u kvantno, a „tamo“ je sve moguće, istovremeno, u svim pravcima, i svim varijantama. Kvantna računala već postoje i postupno kreiraju umjetnu inteligenciju, a kjubiti u kvantnom procesoru u rješavanju zadataka već sada mogu ulaziti i u paralelne realnosti i aplicirati simultano tako složene algoritme koji će biti u stanju riješiti i najsloženije probleme, bez obzira je li riječ o proizvodnji hrane, medicini ili – ljudskom ponašanju. Kvantna mehanika zna da je sve povezano sa svime, i da je sve sa svime u potpunoj komunikaciji. Svaka čestica zna što se događa s onom drugom, bez obzira na to koliko su prostorno-vremenski udaljene. Sve su to paradigme koje temeljito mijenjaju frekvenciju pojedinačne i kolektivne svijesti do točke potpunog zaokreta cijelog tijeka ljudske civilizacije uopće. Napokon izlazimo iz pećine. I počinjemo postajati svjesnim kreatorom. Dosta je plakanja „tati“, „mami“ i ostalim „bogovima“. Dosta je otimanja igračke od brata. Dosta je bacakanja po podu i dramaturgije za koju je uvijek „netko drugi kriv“. Svjesno biće napušta identifikaciju sa sebičnim egom koji misli da samo silom ili manipulacijom može priskrbiti sebi ono što mu treba. Ili što (misli da) želi. Iz razloga jer vjeruje da je odvojen, sam u ovom velikom materijalnom, hladnom Svemiru. Neistinito uvjerenje mijenja cijelu percepciju i duživljaj samih sebe i realnosti u kojoj obitavamo. A time uvjetuje i reakcije, ponašanje u odnosu na iskustva u toj “realnosti”.
Želim reći i ovo: sve više informacije će izlaziti na površinu, razobličujući iluziju ovog materijalnog zatvora u kojem moraš biti dobar da bi bio voljen. U kojem moraš biti ono što nisi da bi bio prihvaćen. U kojem čak i ako dostigneš točku u kojoj imaš sve ono materijalno poželjno, u konačnici nemaš više sebe. A to nije smisao bauljanja po ovoj Zemlji. Nikad nije bio niti može biti. I zato, slušajte, gledajte a najviše – osjećajte. Jer istinu onoga što i tko jeste ionako znate. Samo ste ju pod svim slojevima i velovima Saturnovog matrixa, identificirajući se s ulogom koju ste ionako sami (sebi) izabrali, privremeno zaboravili.
Vrijeme je da se sjetite da niste odvojeni. Nikad to niste ni bili.
Vrijeme je da se prisjetite svega što ionako već negdje duboko u sebi znate. I probudite se još dok ste tu. 
