Ima tih ljudi koji ne skrivaju svoju ranjivost i izuzetnu osjetljivost zbog koje ih oni drugi, potpuno suprotni njima (neosjetljivi, hladni, proračunati i odvojeni, i od sebe i od drugih), nazivaju slabićima. Ima tih ljudi koji dožive poraz, ali ne bivaju poraženi. Ima tih ljudi koji se, i onda kada im je najteže, nastoje odnositi prema drugima bolje nego što se drugi odnose prema njima – jer zbog poznavanja vlastite tame znaju se nositi i s tamom drugih ljudi te pronaći prekidač i upaliti svjetlo.
Ima tih ljudi, mada su rijetki, koji na svojim ramenima nose čitavo nebo.
Ima tih divova velikoga srca i čiste duše koje, iako žive tu među nama, ne vidimo ni ne čujemo jer svojim (i našim životima) koračaju ljubazno, ponizno i nečujno, nastojeći da nikoga ne dotaknu svojim i samo njima znanim težinama.
Ima tih ljudi koji svu snagu za svladavanje životnih planina crpe iz samih sebe, ne očekujući ni pomoć u svojim naporima ni pohvalu za svoje uspjehe.
Ima tih ljudi koji ostaju jaki i onda kada se svi drugi pitaju kako uspijevaju na licu izboranom od iskustava života zadržati osmjeh, čist i iskren poput djetetovog.
Ima tih ljudi koji ne skrivaju svoju ranjivost i izuzetnu osjetljivost zbog koje ih oni drugi, potpuno suprotni njima (neosjetljivi, hladni, proračunati i odvojeni, i od sebe i od drugih), nazivaju slabićima.
Naprotiv, oni se isplaču, dopuštajući da im suze pročiste dušu i pokazujući drugima svojim primjerom da su veliki ljudi upravo oni koji su u stanju biti maleni poput djeteta, čisti, iskreni i potpuno ogoljeni. A onda obrišu suze, ustanu i, poput vode – tiho, ali snažno – nastave dalje.
Ima tih ljudi koji su spremni otići duboko u srž svoje boli i dobro je upoznati sa svih njezinih strana – jer znaju da jedino tako mogu izliječiti svoju dušu, oprostiti i sebi i drugima i … preboljeti.
Ima tih ljudi koji dožive poraz, ali ne bivaju poraženi.
Ima tih ljudi koji su dovoljno snažni da mogu biti sami i kojima je samoća, ne samo izvor snage za svladavanje izazova koje pred njih stavlja život, nego i vrelo nepresušne energije stvaranja.
“Ljudi govore za mene da sam osobenjak zato što volim samoću. Ali, da nemam svoju samoću, kako bih inače čuo Božji glas?” – Michelangelo
Ima tih ljudi koji ostaju jaki i onda kada nemaju na koga osloniti se, no koji su tu uvijek i za svakoga, kada nitko drugi nije.
Ima tih ljudi koji se, i onda kada im je najteže, nastoje odnositi prema drugima bolje nego što se drugi odnose prema njima – jer zbog poznavanja vlastite tame znaju se nositi i s tamom drugih ljudi te pronaći prekidač i upaliti svjetlo.
Ima tih ljudi koji žive tako da uvijek ulažu u nešto što će trajati duže od njihovog vremena provedenog OVDJE i koji su tu da drugima budu inspiracija, poticaj, motivacija i podrška jer … to su ljudi koji na svojim ramenima nose čitavo nebo.
Martina Setnik
