Zadnji mjesec trudnoće s blizancima provela sam uglavnom spavajući. Nitko mi nije znao dati neki suvisliji razlog pa se sve pripisalo hormonima.
Ja sam čuvala trudnoću, pas je čuvao mene.
Te dane sam mijenjala samo pidžame i raspoloženja.
Jedno jutro smo bili sami doma. Pas i ja. Spavala sam kao da sam popila slonovsku dozu tableta za spavanje. Nisam, cijelu trudnoću.
Njušku sam mu prvo osjetila na stopalima. Na leđima. Zatim mi je lizao uho.
Okrenula sam se na drugu stranu, zatvorenih očiju i bez riječi.
Zatim je zalajao. Povukao je snažno sve plahte s kreveta.
Ljutito sam viknula njegovo ime i nastavila spavati.
Nešto toplo mi je prelazilo po licu. Otvorila sam oči i gledala njegovu njušku. Cvileći me vukao za rukav.
Naš pas je plakao. Svi koji su ikada imali psa, znaju kako psi plaču.
Ustala sam, umorna i ljuta teturala sam do kupaone. Stigla sam do pola puta i osjetila nešto vrelo na nogama. Stajala sam posred krvave lokve. Od straha se nisam mogla pokrenuti pa sam samo sjela.
Panično je kružio po stanu, zastao na par trenutaka pored mene i opet nastavio kružiti.
Zazvala sam ga i onda smo se gledali kao da smo sami na svijetu. Nikada prije nisam čula takav cvilež. Dopirao je do svih mojih organa i pojačavao strah.
Prstom sam mu pokazala u smjeru stolića na kojem je bio mobitel…
Danas imam djecu. Danas, još nemam psa.
Imam i nepobitan dokaz o veličanstvenosti života i suživota čovjeka i psa.
Imam nešto što neki ljudi nikada neće osjetiti, neće moći razumjeti.
