Sama definicija “pogrešnog partnera” zapravo podrazumijeva stanje u kome nisu zadovoljena očekivanja našeg ega, nakon čega se mi povlačimo iz igre ne sluteći da smo preskočili nešto važno, a to je uvid u osobnu unutrašnjost – otkud zapravo nama takav partner, čime smo ga privukli.
Tržište je prepuno bestselera obećavajućih naslova “tajne savršenog braka, “pet koraka do idealne veze”, “sedam pravila za sreću” i sl., koje nude instant rješenja za savršen život, ali u praksi ne daju rezultat, jer instant recepti “obucite čipkasto rublje”, “uputite mu pogled pun divljenja”, “budite puni samopouzdanja” i sl. načini su zataškavanja stvarnog problema, ali ne i njegovo rješenje.
Poput uljepšavanja fasade objekta koji je iznutra u kaotičnom stanju. Problem je, zapravo, mnogo kompleksniji.
U čemu je tajna propalih veza?
Vjerujem da svi iza sebe imamo bar jednu ili više propalih veza ili brakova u kojima smo vidjeli svoju budućnost koja se u trenutku srušila kao kula od karata.
Mi kao živo biće obitavamo u prostor-vremenu-materiji i podliježemo zakonitostima četiri elementa, zvijezda i sudbine, ali uvijek imamo mogućnost rasta na “vertikalnom” odnosno duhovnom nivou, kada polako prestajemo promatrati svijet samo materijalnim očima i slušati materijalnim ušima, i usvajamo duhovne dimenzije vida i sluha.
Kada se to desi, kada pogledamo na svoj život iz malo šire i sveobuhvatnije perspektive, mi uočavamo sebe kao jedinku sa svrhom. Upravo u toj duhovnoj dimenziji vida, sluha i razumijevanja mi otkrivamo svrhu koju ne možemo sagledati materijalnim vidom niti razumjeti logičkim umom.
Naša logika funkcionira po principu “tisuću zašto, tisuću zato” i uvijek nastoji svaku situaciju ogoliti do srži logičkog (matematičkog) shvaćanja. Postoji izreka koja otprilike glasi “tajna dosade leži u tome da se sve potpuno razotkrije i kaže”, upravo takav je logički um, koji se stalno bavi kopanjem i prerađivanjem proživljenih iskustava.
Prema Aristotelu, postoje tri vrste uma – onaj zasnovan na znanju, um zasnovan na mišljenju i um zasnovan na fantaziji. Niti jedan nije dovoljno pouzdan u kvalifikaciji naših osjećaja, jer um je glavni ometač osjećaja u njihovom izvornom izrazu, i uvijek ih nastoji definirati i smjestiti u neki okvir. Um ne dopušta da stvari jednostavno budu, u sadašnjem trenutku, takve kakve jesu.
Sve su stvari savršene u mikrotrenutku svog događanja, ne zato što se nama sviđaju ili ne sviđaju, već zato što imaju svrhu. Naš selektivni um ih razvrstava i analizira, pokušavajući ih ispraviti ili promijeniti, iskrivljujući njihovu savršenost i tako nas dovodi u stanje patnje, nezadovoljstva, nesposobnosti življenja u sadašnjosti koja je jedino izvjesna.
Svi mi uglavnom nosimo iz ranog djetinjstva pečat uslovljenosti – nije nam usađen osjećaj da smo bezuslovno vrijedni ljubavi kakvi god da smo – lijepi, manje lijepi, dobri ili loši đaci, poslušni ili neposlušni. Tako smo naučeni da ljubavi dajemo okvir u koji je smještena kompozicija “dozvoljenih” oblika ponašanja koji potvrđuju njeno postojanje.
Takav “copy-paste” obrazac uslovljavanja prenosimo na naše ljubavne odnose gdje se u velikoj mjeri odnos svodi na obostrana očekivanja – da će partner učiniti točno ono što mi svrstavamo u okvir ljubavi, sve što izlazi iz tog okvira, sugerira nedostatak ljubavi. Gdje je smješten taj okvir “očekivanja” u sklopu naše ličnosti i kojom energijom se hrani? Koji to segment želi potvrdu vrijednosti i ovisan je o njoj?
To je ego – lažna platforma izvornog JA, koji se vezuje za materijalnu stvarnost – moja kuća, moj automobil, moj partner, moje dijete, moj status, moj fizički izgled, moji osjećaji. U kompoziciji tih lažnih slika ljubav propada kao pijesak kroz sito.
Polazeći iz ega, mi automatski postajemo podložni da se prilagođavamo partneru i ispunjavamo njegova očekivanja, očekujući zauzvrat da će i on nahraniti naš ego potvrdom da nas voli i da će napuniti naše emocionalne baterije.
I onda se dešava jedna greška koju činimo sebi – dolazimo u situaciju da se dobro osjećamo samo kada smo u prisustvu partnera, a život bez njega postaje nezamisliv.
Tako se počinjemo baviti partnerom, nastojeći da osiguramo što čvršće temelje veze i zapuštamo sebe. Najmanje radimo na sebi onda kada nam je dobro, kada smo opušteni. Naša priroda je takva, da najbolje učimo onda kada se suočavamo s problemima – kako otkloniti kamen spoticanja koji nam univerzum s vremena na vrijeme baci na put.
A kamen spoticanja obično biva ono što je naš um oblikovao kao nešto preko čega “ne možemo preći” ili “što nikada ne bismo podnijeli”, “nikada ne bismo oprostili” i tako se univerzum “našali” s nama i dirne u ono za što smo se najviše vezali – izvuče jednu ciglu i sruši se cijeli zid koji smo sazidali.
Obično možemo čuti fraze tipa “nikada mu ne bih oprostila da me prevari s drugom ženom”, ili “da me bar prevario s boljom od mene” – zamislite koliko ima posla na takvom egu – to je energetska začepljenost koja izaziva “otvaranje”. Sile univerzuma su neumoljive u svom protoku – one će se ispoljiti kao blagi povjetarac ili kao uragan.
Kada partner ima potrebu za trećom osobom, moramo znati da nije energetski usklađen s nama, da postoji kamen koji je “začepio” kanal, bilo kakav napor ili pritisak da se nešto promijeni jeste dodatno krivljenje izvornog savršenstva trenutka. Takav “problem” je jedino rješiv prihvaćanjem da tako jeste, da je to savršen odraz naše unutrašnjosti, ali ako se nismo obračunali s egom, to je neizvodljivo.
Alkemija ljubavi je formula rastvaranja kamenca nakupljenog u našim stanicama. Trebamo znati da je svaka naša stanica odraz nas samih. Ako u ovom trenutku osjećamo mržnju – svaka naša stanica odražava kemiju mržnje.
Mnogi ulaze u partnerstvo iz straha od samoće. Zapitajmo se – zar smo sebi tako loše društvo?
Ne možemo imati istinsku vezu sa drugima sve dok nismo u stanju u potpunosti uživati u društvu samog sebe. Sve ostalo liči na bijeg od sebe, poslije čega slijedi vraćanje sebi, obično protiv naše volje. Prvo treba biti u ljubavi sa sobom – to je ključ uspjeha – to će nas odvratiti od koračanja krivim putevima.
Ogromna je razlika – ulaziti u odnose iz aspekta ljubavi ili iz aspekta ega.
Čemu služe veze?
Veze s drugima su naše ogledalo u kome vidimo vlastiti odraz i učimo lekcije koje nas upućuju u pravcu rastvaranja ega i putovanja ka višim nivoima svijesti. Gdje je ego zauzeo mjesto, tu nema mjesta za ljubav. Tako mi,odbacujući “pogrešne” partnere od sebe, mislimo da smo na vrijeme progledali i reagirali kako treba. To je zabluda, kvalifikacija našeg ega.
Pogrešni partneri ne postoje, isto kao što ne postoji pogrešan odraz u ogledalu – ako je partner pogrešan, isto tako smo mi pogrešni, krivotvoreni, iskrivljeni iznutra na način kako to partner manifestira izvana. Sama definicija “pogrešnog partnera” zapravo podrazumijeva stanje u kome nisu zadovoljena očekivanja našeg ega, nakon čega se mi povlačimo iz igre ne sluteći da smo preskočili nešto važno, a to je uvid u osobnu unutrašnjost – otkud zapravo nama takav partner, čime smo ga privukli.
Ako je on emocionalno nedostupan, to je samo odraz naše vlastite zatvorenosti koja je vjerovatno posljedica odnosa s ocem iz ranog djetinjstva. Kroz vezu s emocionalno nedostupnim partnerom mi nastojimo slomiti očevu aroganciju i zadovoljiti neutaženu želju za bliskošću i u takvoj vezi mi preuzimamo ulogu djeteta, a velika je vjerojatnost da će se ponoviti isti oblik povrijeđenosti i odbacivanja.
Naš fizički razvoj ne podrazumijeva i emocionalni rast, već nas samo razvija u bolje glumce, oklopljene ljuskom, što jači ego – to smo društveno prihvatljiviji. Tako smo i razvili poriv za fasadiranjem stvari.
Kada partner učini ono od čega strahujemo – prevari nas – zašto se tada sruši naš svijet – većina ne bi znala objasniti. Tu se zapravo ruši zid naših uvjerenja i neodrživih fantazija uma koje su zapravo cijelo vrijeme smetnja za ljubav. Sve ono što je smetnja na putu ka izvoru – ego, fantazija, znanje, mišljenje – sve se to mora srušiti.
Ali, problem nastaje onda kada mi ne prepoznamo priliku, već preuzimamo patnju koju produžavamo unedogled. Najveći problem je oprostiti, te i dalje “voljeti” (iako se ne voli umom!) partnera koji nas je “povrijedio”.
Ali, izvor je uvijek sakriven najtežim kamenom i svjetlost izranja u trenutku kada se čini da je najveći mrak.
Kada se riješimo fantazija uma i prepustimo jastvu koje je svuklo ogrtač ega, mi shvaćamo da nema što da nas boli niti vezuje za aspekte “prijevare”, “povrijeđenosti” i drugih kvalifikacija ega koji nema uvjete trajnog opstanka, jer je egu konstantno potrebno vezivanje za određeni aspekt vrijednosti i moći, što je zapravo čista negacija ljubavi.
Zapravo, kad god nešto oprostimo, naš ego padne stepenicu niže, a naš spiritualni nivo poraste za stepenicu više, a to su stepenice koje nas udaljavaju od ega, a približavaju ljubavi.
Ako smo u stanju preći preko najvećeg iskušenja i “odgurati” kamen s izvora, pronaći svjetlo u najvećem mraku, mi jednostavno postajemo ljubav i gledamo je očima kojim ona promatra nas.
