Kada dva patka započnu borbu, koja nikada ne potraje dugo, razdvojiti će se i odlepršati svatko u svom smjeru. Nakon toga će obojica ponosno zaklepetati krilima nekoliko puta, oslobađajući se energije koja se nakupila tijekom borbe. Nakon toga, odlepršati će u miru, kao da se ništa nije dogodilo.
Kada bi patak imao ljudski mozak, nastavio bi s borbom tako što bi razmišljao i izmišljao priče. Ovako bi, vjerovatno, glasila patkova priča: “Ne mogu vjerovati što mi je upravo napravio. Prišao mi je na samo nekoliko centimetara. On misli da je ovo jezero njegovo. Uopće nema obzira prema mom osobnom prostoru. Nikada mu više neću vjerovati. Slijedeći put će uraditi nešto drugo samo da bi me iznervirao. Siguran sam da već sada smišlja neki plan protiv mene. Ali neću mu to dozvoliti. Naučiti ću ga pameti za sva vremena.”
I tako, u nedogled, um smišlja svoje priče i prepričava ih danima, mjesecima i godinama…
Vidite kako bi život patka postao problematičan, kada bi imao ljudski mozak.
Mnogi ljudi, ipak, žive na taj način. Nijedna situacija ili događaj se ne završe. Um i tvorevina uma, zvana “ja i moja priča”, produžuju njihovo trajanje.
Mi smo vrsta koja se izgubila. Sve što je prirodno – svaki cvijet ili drvo, svaka životinja može nas nečemu naučiti samo kada bismo zastali, pogledali, poslušali. Naša pačja lekcija glasi: “Zaklepetajte krilima – što znači – ostavi se priče i vratite se na jedino mjesto moći – sadašnji trenutak”.
Eckhart Tolle
28 MALAHOV
