1.Jednom je stari, mudri Kinez išao poljem prekrivenim snijegom i ugledao stariju uplakanu ženu.
– Zašto plačeš? – upitao je nju.
– Zato što razmišljam o svom životu, mladosti i ljepoti, koju sam promatrala u ogledalu, kao i o muškarcu kog sam voljela. Bog je bio okrutan jer mi je dao sposobnost pamćenja. Znao je da ću se sjetiti proljeća svog života i zaplakati.
Mudrac je stajao na snježnom polju i razmišljao, zagledan u neku točku u daljini, piše uspesnazena.com. Iznenada je žena prestala plakati:
– Što vidite tamo? – upitala ga je.
– Polje ruža – odgovorio je mudrac. – Bog je bio velikodušan kad mi je dao sposobnost pamćenja. Znao je da se zimi uvijek mogu sjetiti proljeća i osmjehnuti se.
2.
– Shvati… Stalno se svađamo… Ne možemo biti zajedno, zar ne?
– Voliš li višnje?
– Da.
– A ispljuneš li košticu kada ih jedeš?
– Naravno.
– Isto je i u životu … Nauči ispljunuti koštice, a istovremeno voli višnje.
3.
Četiri svijeće su postojano gorjele postepeno se rastapajući… U prostoriji je bilo tako tiho da se moglo čuti kako svijeće razgovaraju pucketajući plamenovima.
Prva svijeća je rekla: „Ja sam Spokojstvo. Nažalost, ljudi ne znaju kako me sačuvati. Mislim da mi ne preostaje ništa drugo, osim da se ugasim!“ I, plamen se ugasio.
Druga je rekla: „Ja sam Vjera. Nažalost, nikome nisam potrebna. Ljudi ne žele čuti za mene i zato nema smisla da i dalje gorim.“ Čim je to izgovorila, ugasila se.
Ožalošćena, treća je rekla: „Ja sam Ljubav. Ali nedostaje mi snage da i dalje gorim. Ljudi me ne cijene. Ne znaju ni pružiti niti primiti ljubav.“ Potom je i ova svijeća zgasla.
Iznenada je u sobu ušlo dijete. Vidjevši tri svijeće koje su se ugasile, ono se uplašilo i povikalo: „Što vam je!? Morate gorjeti! Plašim se mraka!“, i pritom je zaplakalo.
Uznemirena, četvrta svijeća je rekla: „Ne boj se! Nemoj plakati! Sve dok plamtim, mogu se zapaliti i preostale tri svijeće. Ja sam NADA“.
4.
Jedna žena je, hodajući ulicama Pariza, ugledala Picassa kako crta sjedeći za stolom jedne ulične kavane. Upitala ga je bi li htio nju nacrtati za odgovarajuću naknadu.
Picasso je pristao. Za samo nekoliko minuta crtež je bio gotov.
– Koliko vam dugujem? – upitala ga je žena.
– Pet tisuća franaka – odgovorio joj je Picasso.
– Ali bile su vam potrebne samo tri minute – ljubazno ga je podsjetila.
– Ne – usprotivio se Picasso – za to mi je bio potreban cijeli život.
5.
Jedna djevojka je sjedila na klupi u parku i gorko plakala, kad je pored nje prolazio dječak na triciklu. Bilo mu je žao djevojke pa ju je upitao:
– Zašto plačeš?
– Oh, dušo, ti ne možeš to shvatiti – odmahnula je rukom djevojka.
Dječaku se učinilo da je ona nakon toga počela još više plakati. Ponovo joj se obratio:
– Boli li te nešto? Hoćeš li da ti dam igračku? Imam ih puno…
Djevojka se još više rasplakala:
– Oh, dječače – odgovorila mu je – nikome nisam potrebna i nitko me ne voli.
On je ozbiljno pogledao u nju i rekao:
– Jesi li sigurna da si ih baš sve pitala?
67 STVORITE NOVO JA
