Povratak djetetu u sebi

Od brige nikakve koristi. Jednostavno je, samo mi ozbiljni ljudi volimo komplicirati stvari. Samo je potrebno vratiti se onom nesputanom djetetu u sebi i sve ćeš jako dobro znati što ti je činiti. A kako će ići, što će doći, nije važno.

Priroda. I društvo. Oduvijek omiljeni.

Predškolska dob. Pun si znatiželje. Jedva čekaš da te odvedu van, da nešto novo ugledaš, udahneš zrak, umuljaš ruke, nasmiješ se prolazniku, napraviš što god ti dođe. Bez predumišljaja. S bezuvjetnom ljubavlju.

Školska dob. Član sekcije „Biolozi“. Dođeš vikendom, mimo škole i onoga što moraš pa tamo neki kutak s kojekakvim biljkama, malo se družiš, naučiš nešto, obiđeš biljčice, pokloniš im pažnju, pošalješ im koju lijepu riječ i tvoja vibracija prema njima uzvraća ti još ljepšom vibracijom kroz nove listove, cvjetove, stabljike, mirise koji te raširenih ruku obgrle pri sljedećem dolasku. Ostave te bez daha.

Srednja škola. Ideš „pjehe“ gdje god kreneš, nije važno koliko će trajati, glavno je da si vani, da ideš i da stigneš gdje želiš, da se krećeš. Živ si, sretan, slobodan, neopterećen.

Faks. Stižu neke nove obveze, ali sve to jako dobro „hendlaš“. U fokusu je završiti obavezu pa da možeš ono što voliš. Ako si dobro organiziran stigneš jako puno. Možeš sve što zamisliš. Riješiš obveze i juriš u svoj svijet. Zašto faks, zašto obveze? Pa ono, što si obrazovaniji lagodnije ćeš živjeti, društveni status bi ti trebao biti bolji, više ćeš znati, biti sposobniji, uspješniji. Prihvatiš to. I misliš ok pa valjda svi oni znaju što i kako treba – ni ne sumnjaš u to.

Zaposlenje. Hm, tu već kreće žešća bitka. Ozbiljan svijet. Nema više puno zezancije. Sad smo već odrasli, odgovorni ljudi. Dodatno se treba ovo i ono. Izgledaj ovako. Ponašaj se onako. Ovo nije primjereno.

Sve više uvjetovanja, sve manje prostora za ono neopterećeno. Uzima te, polako ali neumoljivo. Sve si manje nasmiješen, više zabrinut, ne vidiš pticu, ne čuješ vjetar, ne miriše drvo iz parka, prođeš pored čovjeka, gledaš u tom pravcu, ali ne vidiš ga.

Suptilno, odlaziš u neki svijet koji ti se zapravo uopće ne sviđa. Ti u i tamo pobjegneš u planinu pa se napuniš i misliš, uf, dobro je, sve je u redu, to mi se samo učinilo. Ali nije, za par dana, opet sve je tu.

I tako sve dalje i dalje od tog svijeta, svašta se počne događati, ali više ništa ne osjećaš, samo grozničavo misliš. Sve je manje opuštenosti, sve više stege i rutine. I nekako si stisnut, a percepcija odlazi u nekom čudnom pravcu.

I tako to korača, gazi, prti sve ispred sebe. Dokle? Dok ti duša ne zavrišti. A onda kao da si dobio šamar na ulici od nepoznatog čovjeka, zastaneš i počneš misliti. Na žalost samo misliš.

Tu polako krećeš nazad, čini ti se. To putovanje može trajati tko zna koliko i lijepo je ako si ga svjestan. Na žalost, većinom nisi pa bude svega. Frustracija, loših poteza, ne baš sjajnih misli, ne daj Bože bolesti. Duša vapi za svojim i navodi te i u jednom trenutku sigurno dođeš do toga. Netko prije netko kasnije, ali dođemo svi do toga.

I onda sve postane kristalno jasno, ali opet um smisli nova pitanja. Kako sad? Što treba? Znam li ja to? Mogu li ja to? Što sa svim ovim u što sam ulagala životnu energiju do jučer?!

Ne brini, sve je to dobro došlo. Sve je to bila jako dobra škola. To je samo priprema za novi skok svijesti i ljepšeg života. Od brige nikakve koristi. Jednostavno je, samo mi ozbiljni ljudi volimo komplicirati stvari. Samo je potrebno vratiti se onom nesputanom djetetu u sebi i sve ćeš jako dobro znati što ti je činiti. A kako će ići, što će doći, nije važno. I tako postoji samo sada i divno je ako je upravo to sada mirno, ispunjeno, opušteno i puno ljubavi. Ako nije, ne brini bit će.

Zato mene sada jako veseli šetati pse, uzgajati biljke i pisati. Ne znam što će biti. Želja je puno. Samo je važno to što znam da me to što činim raduje i nosi i da sam ponovo na putu prema djetetu u sebi.

Želim nam to svima. Da smo opet radosni, znatiželjni, otvorenog srca, a ako treba čupavi i prljavi. Što god samo da vas nosi i da će učiniti bolje u vama, a tako i u svima nama ostalima.

Napisala: Lea Fadljević