Mnogi se napori uzimaju zdravo za gotovo i često je uzaludno očekivati zahvalnost. Iako bi davanje trebalo biti nemotivirano i nagrada samo po sebi, ako je ono konstantno jednostrano, čovjek se s vremenom umori i bira davati energiju tamo gdje se ista primjećuje i cijeni.
Često se događa da se dobra, odgovorna i iskrena osoba trudi i trudi, a rijetko ili nikad ne dobije zahvalnost i priznanje. Mnogi se tako koriste njenim trudom – i zahtijevaju još više, a pritom ni ne primjećuju njene zasluge.
O tome govori ova priča.
Rasla u jednom vrtu jabuka. Bila je već stara.
Iako joj je bilo teško, svake godine je davala mnogo ploda.
Bez obzira je li ljeto kišno ili sušno, jesu li joj se na kori pojavile štetočine ili je godina nerodna – jabuka je uvijek bila puna ploda.
Djeca bi dotrčala i ubrala njene rumene jabuke s ružičastom peteljkom.
Domaćin je dolazio i punio velike korpe njenim rodom.
Domaćica je od jabuka pravila ukusan džem i mirisne napitke.
Jabuka je voljela svoje gazde i trudila se najviše što je mogla, ali bilo joj je jako krivo što joj nitko ne kaže – hvala.
Nitko joj se nikada nije zahvalio.
Ljudi nisu ni pomišljali koliko joj je teško da svake godine bude rodna.
A onda je u posjet došao daleki rođak – stari mudri starac.
Drvo pomisli da je pravi čas da mu postavi pitanje.
Kad je prišao jabuci, ona upita starca:
– Reci mi, mudri čovječe, zašto za toliko godina nikada nisam primila zahvalnost od mojih domaćina? Svake godine im dajem puno ukusnih jabuka. Jedu ih sa zadovoljstvom, a nikad mi nisu rekli ni obično „hvala“.
– Jabuko, to je vrlo jednostavno. Ti ljudi misle da ti ne možeš da im ne daš jabuke. Jednostavno – moraš.
Mnogi se napori uzimaju zdravo za gotovo. Često je uzaludno očekivati zahvalnost.
Iako je davanje nagrada sama po sebi, s vremenom birajte gdje dajete energiju i je li se ona cijeni.
Jer neki samo uzimaju i koriste.
Možda će ova priča nekome dati ideju kako je vrijeme da se okrene drugi list.
Tek kad nešto izgubi, makar i privremeno, čovjek počinje to cijeniti.
