Korist od boravka u prirodi jest ta što nudi utočište od zagušljivih pipaka moderne države, propagande mainstream medija, negativnosti i neprijateljstva koji prožimaju društvene mreže i trivijalnosti koje konzumiraju toliki dio društvenog života. Kada smo uronjeni u ljepotu prirode, ulazimo u stvarnost daleko prostraniju, oslobađajuću i radosniju od banalnih, korumpiranih i često depresivnih svjetova politike i modernog društva.
„U društvu nećete naći zdravlje, već u prirodi. Kad nam barem stopala ne bi stajala usred prirode, sva bi nam lica bila blijeda i modra.“ – Henry David Thoreau, Prirodoslovlje Massachusettsa
Sve veći broj istraživanja pokazuje da provođenje vremena u prirodi podiže naše raspoloženje, smanjuje stres, poboljšava kreativnost, obnavlja našu pažnju pa čak i poboljšava kardiovaskularno zdravlje i funkcioniranje našeg imunološkog sustava.
„Sve je više empirijskih dokaza koji pokazuju da izloženost prirodi donosi značajne koristi za mentalno zdravlje.“ – Dr. Jo Barton i dr., Zelena tjelovježba i zelena njega
Ti nalazi potvrđuju ono što su ljubitelji prirode oduvijek intuitivno osjećali. Uvidi američkog filozofa iz 19. stoljeća Henryja Davida Thoreaua pokazuju zašto boravak u prirodi djeluje kao protuotrov psihološkoj i duhovnoj bolesti koja obilježava moderno društvo. Thoreau prirodu nije smatrao mjestom za povremeni odmor. Za njega je predstavljala osnovni uvjet zdravog i slobodnog života.
„Ne mogu sačuvati svoje zdravlje i duh osim ako ne provedem barem četiri sata dnevno – a obično je to i više od toga – lutajući šumama i poljima potpuno oslobođen svih svjetovnih obaveza… Ah, draga prirodo… Dolazim do nje kao gladan čovjek do korice kruha.“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Priroda kao hram duhovnog iskustva
Sve je jasnije da živimo u duhovno osiromašenom vremenu. Mnogi su izgubili osjećaj svetoga i svijet više ne doživljavaju kao stvarnost prožetu božanskim. Pritom se često zanemaruje činjenica da za ponovno buđenje duhovnih sposobnosti nije nužan odlazak u crkvu ni prihvaćanje organizirane religije. Vrijeme provedeno u prirodi otvara isti prostor dubine jer je prirodni svijet Thoreau smatrao krajnjim hramom božanskoga.
„Priroda je puna genija, puna božanstva… Blago onima koji nikada ne čitaju novine, jer će vidjeti Prirodu, a kroz nju i Boga.“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Za razliku od organiziranih religija, hram prirode ne zahtijeva pridržavanje bilo kakve dogme, prihvaćanje bilo kakvog moralnog kodeksa ili vjerovanje u bilo kojeg određenog boga. Čak i ako smo ateisti, veličina, ljepota i složenost prirodnog svijeta mogu u nama izazvati duboko strahopoštovanje i čuđenje koje dovodi do vrhunskih ili duhovnih iskustava. Ili kako je Thoreau napisao u svom Dnevniku:
„Izašao sam na ovo brdo u zalazak sunca kako bih vidio oblike planina na horizontu – kako bih promatrao i komunicirao s nečim veličanstvenijim od čovjeka… sam u dalekim šumama ili poljima, dolazim k sebi, ponovno se osjećam veličanstveno povezanim, pretpostavljam da je to jednako onome što drugi dobivaju odlaskom u crkvu i molitvom… Pretpostavljam da je ono što je u drugim ljudima religija u meni ljubav prema prirodi.“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Još jedna korist od boravka u prirodi jest ta što nudi utočište od zagušljivih pipaka moderne države, propagande mainstream medija, negativnosti i neprijateljstva koji prožimaju društvene mreže i trivijalnosti koje konzumiraju toliki dio društvenog života. Kada smo uronjeni u ljepotu prirode, ulazimo u stvarnost daleko prostraniju, oslobađajuću i radosniju od banalnih, korumpiranih i često depresivnih svjetova politike i modernog društva. Ili kako je Thoreau primijetio u svom Dnevniku:
„Volim Prirodu dijelom i zato što ona nije čovjek, već utočište od njega. Nijedna od njegovih institucija ne kontrolira je niti je prožima. Tamo prevladava drugačija vrsta prava. Usred nje mogu biti sretan potpunom radošću. Kad bi ovaj svijet bio sav od ljudi, ne bih se mogao protezati, izgubio bih svaku nadu. On je za mene ograničenje, ona je sloboda. On me tjera da želim drugi svijet. Ona me čini zadovoljnim s ovim.“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Priroda nam također vraća sposobnost fokusiranja, koju u modernom životu narušavaju stalne stimulacije i distrakcije. E-poruke, obavijesti, ekrani, aplikacije i objave na društvenim mrežama, namjerno osmišljene da privuku i zadrže našu pažnju, odvlače naše misli u mnogim smjerovima tijekom dana. Jedna je studija otkrila da prosječni radnik ostaje usredotočen na jedan zadatak samo oko tri minute prije nego što mu nešto odvrati pažnju.
„… Sada razvijamo „kulturu patogene pažnje“ – okruženje u kojem je održiva i duboka usredotočenost izuzetno teška za sve nas i moramo plivati uzvodno da bismo je postigli.“ – Joel Nigg
Prirodni fenomeni izazivaju ono što psiholozi nazivaju „blagom fascinacijom“, što suzbija negativne učinke uzrokovane stalnim ometanjem i pretjeranom stimulacijom. Oblaci koji lebde nebom, pjev ptica, tekuća voda i lišće koje se njiše na vjetru privlače našu pažnju bez zahtijevanja intenzivne koncentracije. Prirodni fenomeni nas također ne prisiljavaju da brzo prebacujemo pažnju s jednog podražaja na drugi ili da stalno isključujemo konkurentske distrakcije – oboje opterećuje kognitivne sustave koji održavaju koncentraciju. Angažiranjem uma na blag i nezahtjevan način, priroda daje našim sposobnostima pažnje priliku da se odmore i oporave.
Jedna utjecajna studija koja pokazuje obnavljajuće učinke prirode na pažnju objavljena je 2008. godine. Otkrila je da su se pamćenje i pažnja sudionika poboljšali za 20 posto nakon kratke šetnje prirodnim okruženjem, dok usporediva šetnja urbanim okruženjem nije donijela takvu korist. Naknadna istraživanja sugeriraju da dulja razdoblja uronjena u prirodu proizvode još veće koristi za pažnju i kognitivno funkcioniranje. Thoreau je prepoznao ovu obnavljajuću moć prirode više od stoljeća prije nego što su psiholozi pokušali to znanstveno dokazati. Za njega je prirodni svijet bio lijek za um:
„Ova tišina, samoća, divljina prirode neka je vrsta temeljnog tkiva ili koštane srži mog intelekta. To je ono što tražim.“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Priroda nas također uči važnim lekcijama o životu i služi kao izvor samospoznaje, jer pokreti i ritmovi našeg unutarnjeg svijeta često odražavaju one prirodnog svijeta. Na primjer, prolazimo kroz psihološka godišnja doba koja nalikuju godišnjim dobima u prirodi.
“Godišnja doba i sve njihove promjene su u meni.” – Henry David Thoreau, Dnevnici
Najteža od ovih unutarnjih godišnjih doba su zime života – razdoblja očaja, iscrpljenosti ili stagnacije u kojima naša vitalnost opada i možemo čak izgubiti volju za životom. No, baš kao što je zima razdoblje mirovanja u kojem sjeme miruje ispod zemlje, drveće čuva svoju energiju, a čvrsto zatvoreni pupoljci čuvaju početke novog rasta, unutarnja zima može biti razdoblje u kojem se vitalnost povlači u dubine psihe pripremajući se za obnovu.
„Nama snijeg i hladnoća izgledaju kao puko odgađanje proljeća. Koliko smo daleko od razumijevanja vrijednosti tih stvari u gospodarstvu prirode!“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Prepoznavanje ove paralele može nam pomoći da s većim strpljenjem podnesemo vlastite psihološke zime. Jer baš kao što priroda zahtijeva mirovanje zime prije obnove proljeća, tako i mračnija godišnja doba naših života mogu poslužiti sličnoj regenerativnoj svrsi. Ili kako je Thoreau napisao:
„Ako rijeke izlaze iz svog ledenog zatvora tako svijetle i besmrtne, neću li i ja nastaviti svoj proljetni život s radošću i nadom? … Zar čovjek neće imati svoj izvor kao i biljke?“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Katherine May ponavlja ovaj uvid u svojoj bestseler knjizi Zimovanje: Moć odmora i povlačenja u teškim vremenima. Kako piše:
„Zimovanje je godišnje doba u hladnoći. To je razdoblje mira u životu kada ste odsječeni od svijeta, osjećate se odbačeno, marginalizirano, blokirano u napretku ili bačeno u ulogu autsajdera… Kako god da dođe, zimovanje je obično nehotično, usamljeno i duboko bolno… Zima nije smrt životnog ciklusa, već njegovo iskušenje… tu se događa transformacija… Imamo godišnja doba kada cvjetamo i godišnja doba kada lišće pada s nas, otkrivajući naše gole kosti. S vremenom, ono ponovno raste.“
Studije su pokazale da se ne moramo upuštati duboko u divljinu kako bismo iskusili blagodati prirode. Ako živimo u urbanom okruženju, svakodnevna šetnja parkom punim drveća i zelenila može poboljšati naše blagostanje. I ne bismo trebali zanemariti činjenicu da je čak i po lošem vremenu vrijeme provedeno u prirodi i dalje korisno. U studiji koju je proveo Mark Berman na Sveučilištu u Chicagu, sudionici koji su šetali prirodom tijekom hladnog i vjetrovitog zimskog dana postigli su bolje rezultate na testovima kreativnosti, kratkoročnog pamćenja i pažnje, unatoč tome što nisu osobito uživali u tom iskustvu.
Provođenje vremena u prirodi jeftin je i vrlo koristan način za poboljšanje našeg života. A u doba kada je većina nas dobar dio dana prikovana za ekrane, sada je važnije nego ikad povezati se s prirodnim svijetom i dopustiti njegovim obnavljajućim moćima da pomlade naš um.
„Što smo više tehnološki napredni, to nam je više prirode potrebno. “ primijetio je psiholog Richard Louv. Ili kako je Thoreau napisao:
„Sva priroda u svakom trenutku čini sve da nam bude dobro – ona postoji samo zbog jednog drugog cilja. Nemojte joj se opirati… Moramo izaći van i istinski se povezati s Prirodom svaki dan. Moramo pustiti korijenje, barem malo vlakana poslati, čak i svakog zimskog dana. Svjestan sam da upijam zdravlje kada otvorim usta vjetru. Boravak u kući uvijek stvara neku vrstu ludila. Svaka kuća je u tom smislu bolnica.“ – Henry David Thoreau, Dnevnici
Academy of ideas/ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
