U ove blagdanske dane svijet se spominje Krista i slavi Ga na neki sebi svojstven način. No pitanje je što svijet uopće zna o Kristu i koliko Ga zapravo uistinu poznaje !?
U ovom postu pokušati ću sebi, i vama koji ćete pročitati ove zapisane riječi, približiti svoje osobno shvaćanje Njega zbog kojeg ćemo se ovih dana kao obitelj okupiti oko naših trpeza.
Za mene je Krist postao nešto daleko više nego je mali Anđelko, u onoj svojoj dječijoj, vječito zamišljenoj glavi mogao i zamisliti. Kao i svako drugo dijete, Krista sam ‘upoznao’ kroz priče koje je svijet o Njemu pričao, priče koje mi doduše nikada nisu bile dovoljne.
Te priče, koliko god da su nespretno ispričane, potaknule su u meni želju da razumijem veličinu ljudskoga bića, i pomogle su mi da sačuvam vjeru u dobro. Čak i takve, one se dakle bile dovoljne da mi u jednom trenutku spase život. Jer zaista, čak i malo sjeme vjere u dobro, zakopano negdje duboko u našem srcu, dovoljno je da rodi novim životom.
Doduše, kroz život sam vodio mnoge bitke s Njime, kleo sam ga i proklinjao zbog patnje koja se rađala u plodovima mnoga neznanja. On je bio kriv za sve ono za što nisam mogao okrivite sebe i druge; On je bio moj jedini pravi prijatelj, i moj jedini istinski neprijatelj.
Moje neznanje, i slabosti koje se iz toga neznanja izrodiše, rezultirali su životom slabića koji je vješto glumio neustrašivu osobu. Ta sposobnost da vješto glumim povela u mnoge krajnosti, a naročito u one samodestruktivne.
Još kao dijete, u godinama koje danas nosi moj sin, ja sam zapravo odustao od sebe – bojavši se života, a još više smrti ja sam počeo polagano da ubijam sebe, predavajući se onim najnižim strastima koje čovjek u sebi može pronaći.
Alkohol, droga i perverzija postali su moji saveznici u bijegu od života, i moje utočište od smrti koja me vrebala upravo u lažljivoj postelji tih lažnih ugoda. Živeći tako došao sam do toga da sam već u dvadeset i prvoj godini života bio tek ljuštura, hodajući mrtvac koji je tada već bio na korak do konačnog ostvarenja dugogodišnjeg procesa samoubojstva.
A onda se dogodilo ono neizbježno o čemu sam vam već puno puta pisao i govorio. Ono od čega sam u svome bježanju trčao upravo prema onome od čega bježim, natjeralo me da se po prvi puta u životu suočim sa samim sobom.
U tim trenucima kada nije ostalo ništa drugog osim prostog odabira između ‘biti živ’ ili ‘umrijeti, upravo umiranje je bilo ono što me vratilo životu – a tu u tome umiranju dočekao me On koji je čuo moj vapaj, On koji je uvijek bio tu u meni.
Zaista, u tim trenucima kada se više ni zašto nisam mogao uhvatiti, pozvati Njega bilo je jedino što mi je preostalo – i ja sam ga pozvao, a On je već bio tu.
Toga dana On mi je pokazao svoju sveprisutnost, ali ne da ju shvatim, nego tek da ju osjetim i da ju zatim svojom vjerom ponovno pronađem u sebi – i evo me, ja još uvijek tragam, a i ove riječi proizlaze upravo iz te potrage.
Ono što sam do sada pronašao jest to da čovjek koji misli da zna nešto o Kristu, živi u istom onom neznanju kao i onaj koji misli da o Njemu nezna ništa, a u još dubljem neznanju žive oni koji znaju da znaju. Jer zaista, On je nedohvatljiv svemu osim onoj prostoj i nevinoj vjeri koja ne treba znanja kroz koje bi potvrdila samu sebe.
Bože moj, Bože moj, kako to dostići !? Kako umrijeti svjesno, i tako ‘mrtav’ živ ostati !?
Osjećam da je On u nama, da On jeste ono što nas tvori. Njegovo rođenje, Njegov život, Njegova smrt i uskrsnuće jesu sama suština onoga što nas čini živim. A uisto vrijeme On je zaista bio rođen pod ovim nebom, kako bi nam kroz Sina Čovječjeg pokazao put. Jer tako djeluje i stvara onaj kojeg zovemo Bogom, Onaj koji nam kaže;
“Kako iznutra, tako i izvana ! Kako na nebu, tako i na zemlji” – Tko ima uši neka čuje, i tko ima oči, neka vidi”
A oči naše nisu samo ove tjelesne, nego su i one koje su satkane od Duha. Isto tako i uši naše nisu samo ove koje osluškuju ovaj pojavni svijet, nego su i one prisutne u našem nevidljivom jastvu, da slušaju ono što nam šapuće nevidljivi svijet.
Krist koji se rodio kao Sin Čovječji, on je i umro kao i svaki drug Sin Čovjekov. Ali Krist koji se rodio u Duhu onoga kojega je nazvao svojim Ocem, taj Krist nikada ne umire, On je tu u nama sve do svršetka svijeta. Prvog se treba u ljubavi sjećati, ali drugog se treba u Ljubavi živjeti svakoga trenutka ovoga života. Ali kako to učiniti, kako kada su nam oči zatvorene, a uši zapečaćene !?
On je rekao ‘kucaj’, i evo ja kucam ! On je rekao ‘traži’, i evo ja tražim. Ali mi je rekao i to da ne tražim Njega, nego da tražim sebe, jer ja sam taj koji je izgubljen, dok On oduvijek i zauvijek Jeste sveprisutan.
Kada mi se obratio, On mi nije rekao ‘sine’, nego me je nazvao bratom, poučivši me tako da sam u onome što uistinu jesam, jednak Njemu. Rekao mi je da je ono što mislim da jesam zapravo moj najdublji san, a da je ono što uistinu Jesam moje istinsko buđenje.
“Dopusti mi da se svakoga dana rađam u tebi, dopusti mi da se ukorijenim u svaki čin tvog življenja, i dopusti mi da napokon umrem u tebi, ne bi li zajedno uskrsnuli u stvarnosti koja zauvijek ostavlja smrt iza sebe.” To je ono što mi On šapuće, i to je ono jedino u čemu želim se ‘izgubim.
Neka Vam je Sretan i Blagoslovljen ovaj Badnji Dan…
Anđelko Katinić
https://akananda4.blogspot.com/2022/12/s-kristom-u-kristu-i-po-kristu.html#more