“Život je proigrao samo onaj koji nije postao svjestan sebe kao duha, niti toga da stoji pred Bogom.”, riječi su danskog pisca i filozofa Sørena Kierkegaarda (Kopenhagen, 1813. – Kopenhagen, 1855.) koji je upozoravao da svaki pojedini čovjek mora pronaći svoj put ka Bogu.
U 19. je stoljeću gotovo zaboravljen, a danas je prepoznat kao prvi filozof egzistencije. Utjecao je i na književnost: posebno na Ibsena, Strindberga, Rilkea i druge.
Soren je studirao teologiju u Kopenhagenu te 1840. doktorirao. Zahvaljujući očevu bogatstvu bio je materijalno osiguran, a od oca je naslijedio osjećaj krivnje povezan sa strogim luteranskim odgojem. Raskinuo je zaruke s djevojkom u koju je bio i ostao trajno zaljubljen. Odustao je od poziva pastora kako bi mogao živjeti kao nezavisan čovjek.
Njegova prva knjiga Ili – ili (1843.) sastoji se od neke vrste rasprave između dviju osoba, estetičara i etičara, o odrečenim stupnjevima mogućnosti postojanja: estetskome, koje je bezbožno i egocentrično, te etičkome, ispunjenom osjećajem dužnosti te religijskim kao najvišim, ispunjenim patnjom kao pripremom za vječnost. “Čovjek je biće mogućnosti, slobode i osobne odgovornosti za vlastitu sudbinu.” Uz 90 kraćih proza u knjigu je uvršten i znameniti Dnevnik zavodnika, gdje u obliku dnevničkih zapisa i pisama, s vrlo mnogo pojedinosti, analizira rasuđivanja jednog zavodnika (o njegovu odbijanju mogućnosti da mu vlastita osjećajnost ugrozi duhovni integritet).
Knjiga Strah i drhtanje govori o božjoj zapovijedi i ideji žrtvovanja prikazanoj kroz priču o Abrahamu i njegovu sinu.
U djelu Pojam straha promišlja o ulozi straha u poimanju grijeha. On se uopće ne poziva na grijeh, ne raspravlja o zlu, njegovim uzrocima i učincima. Tjeskoba proizlazi iz ljudskoga položaja u kojem se sastaju vječno i vremenito.
U knjizi Stupnjevi životnoga puta (1845.) raspravlja o patnji razmatrajući stupnjeve postojanja koje razvrstava na estetički, etički i religiozni kao najviši i najzahtjevniji.
U djelu Završni, neznanstveni pogovor filozofskim fragmentima iznosi načela egzistencijalizma i kritiku hegelijanske filozofije.
Kierkegaardova izvornost proizlazi iz njegove beskompromisnosti: sve postavlja u pitanje, odbacuje svaki sustav, nastoji skinuti maske i tako sam sebi priskrbljuje mnoge neprijatelje. Temeljni zahtjev koji se postavlja pred čovjeka ne nalazi se iznad ili izvan njega, valja ga shvatiti kao zadatak traženja samoga sebe; valja živjeti unutar sebe u najzahtjevnijoj izvornosti: “Unutarnji život, to je ono ozbiljno. Samo Bog može čovjeku otkriti pravi poziv.” Kad govori o vlastitim iskustvima, osim trenutaka snuždenosti i tuge, večinu vremena, “živi u savršenoj očaranosti.”
Widget not in any sidebars
Njegova kritika kršćanstva odnosi se na predstavnike danske Crkve, jer Kierkegaard kritizira ugledne protestantske svećenike. Napavši te teologe, napao je i službenu dansku Crkvu, zamjerajući joj da je zaboravila istinu kršćanstva. Zamjera Lutheru što je “ublažio zahtjeve tamo gdje ih je trebao postrožiti”. Luteranstvo bi moralo biti kritično spram sebe i biti korektivom, a ne apsolutom. Biti kršćaninom ili željeti takvim postati, zahtijeva svjedočenje. Kierkegaard zamjera kršćanstvu i njegovu prilagođenost svijetu, njegovu sklonost izvanjskome i masovnosti. Prihvaćenoj i življenoj svjetovnosti luteranstva suprotstavlja on svetost. Prema katolicizmu je Kierkegaard mnogo blaži, jer smatra da je manje prožet svjetovnošću od luteranstva.
Čovjek treba nastojati istinskim produbljivanjem i zgusnutom interiorizacijom postati kršćanin; treba se egzistencijalno natopiti kršćanstvom. U tom pounutrašnjenju nadolazi patnja koja nije nametnuta izvana, nego se događa u nutrini i to snažnije što je snažniji proces produbljivanja vjere. Čovjek osijeća svoju osrednjost i bijedu i otuda dolazi duševna patnja. Usmjerenje ka Bogu dovodi do unutarnjeg obrata u kojemu razum malo ili nikako ne sudjeluje: “Prevlast inteligencije obrazovana čovjeka, njegovo nagnuće spram onoga što je objektivno, izazivat će sve jači otpor protiv čina postojanja kršćaninom, a otpor je, pak, grijeh inteligencije.” (Post Scriptum) Međutim, tek okretanje prema Bogu daje smisao čovjekovoj egzistenciji.
Poput ostalih mistika, Kierkegaard poziva na unutarnje iskustvo. Mistika se nikad ne događa unutar grupe, uvijek u jednini: “Ljubiti je moje jedino polje”, govori Kierkegaard. Ljubav je osobita zadaća mistika, a može se ostvariti samo od osobe prema osobi. Znao je da je mistički žar često u opasnosti da izazove sablazan, pa čak i strah. Od 1846. učestalo je napadan u časopisu Corsaren. Konačno se priklonio prakršćanskim idejama, pritom je razvio tezu da je čovjek u svojoj vjeri sam u odnosu na Boga i ne treba mu posrednik. Službeno mu je kršćanstvo u svojim obredima smiješno poput ljubavnika koji bi se udvarao svojoj dragoj po kakvu priručniku. Kao novovjekovni Sokrat htio je preodgojiti svoje sugrađane upućivanjem na izvorne vrijednosti kršćanstva.
Gospodine, biti u tebi, to je sve
To je sve, to je savršenstvo, to je spas.
Tjelesne oči zatvoriti, oči srca otvoriti
i uroniti u tvoju nazočnost.
Sabrat ću i svoje rastresenosti
i povjeriti se tebi.
Sebe stavljam u te kao u veliku ruku.
Nije mi potrebno govoriti da ti čuješ.
Ne treba brojiti čega nemam,
Niti treba govoriti tebi što se na ovom svijetu događa
i zašto nam je potrebna tvoja pomoć.
Ne želim bježati od ljudi niti im izmicati.
Niti ču mrziti buke ni jurnjave.
Želim ih samo uključiti u svoju šutnju i biti
pripravan za tebe.
Htio bih šutjeti umjesto svih što trče,
što buče, što su rastreseni,
imati vremena umjesto svih što vremena nemaju.
Sa svojim osjetilima i mislima čekam da ti dođeš.
Gospodine, biti u tebi, to je sve, što za sebe molim.
Time sam izmolio sve što mi treba za vrijeme i za vječnost.
Što god moja molitva bivala pobožnija i usrdnija,
sve manje sam imao što govoriti.
I na kraju posve sam umuknuo.
I postao sam slušatelj.
A to je nešto posve suprotno od govora.
Søren Kierkegaard