Sve više govorimo, a sve manje slušamo – Iskren razgovor je nasušna potreba čovjeka

Sve više govorimo, a sve manje slušamo jedni druge. Sve manje je dobrih sugovornika, s kojima je moguće sporazumjeti se ili bar “složiti se da se ne slažemo”. Razgovor – pravi, iskren – nasušna je potreba čovjeka. Umijeće vođenja razgovora moguće je učiti, unaprijediti.

Svaka vezanost za pravila razgovora ograničava spremnost na istinsko slušanje, a svaka nevezanost za neka načela razgovora prijeti da se on izrodi u brbljanje.

Zato se razgovor mora odvijati u okviru nekih temeljnih načela, dovoljno prostranih da u njima sloboda može igrati – da ih sudionici u razgovoru ne osjećaju kao nametnuta izvana, nego kao doživljena i proživljena iznutra.

Ovdje su iznijeta neka načela koja bi mogla biti vodiči u svakom razgovoru od značaja za istinu i zajednički život.

1. Na jedno pitanje iz ljudskog života po pravilu postoji više odgovora pa svatko tko misli da je njegov odgovor jedino istinit postaje neodgovoran, jer dovodi u pitanje druge i drugačije odgovore pa i samu mogućnost postavljanja različitih pitanja.

2. Ako se svaki odgovor na neko pitanje i ne uvaži na kraju razgovora, ipak je dobro saznati da postoje i takva mišljenja. Ako je pitanje o kojem se raspravlja povezano sa sudbinom svih, onda svi imaju pravo i izraziti svoje mišljenje. Sve dok svatko nije u mogućnosti izraziti svoje mišljenje, zajednica nema uvida u moguća i stvarna rješenja svojih problema; ona ne zna o sebi sve što bi mogla saznati ako se otvori.

3. Kao osoba, čovjek nikada nije dovršen i savršen; on je biće nedostatka. On nema drugog puta da sebe upotpuni, to jest proširi i produbi, osim da stupi u dodir s drugima koji se od njega razlikuju. Jedino od njih on može naučiti nešto drugo, mijenjati se i razvijati u pogledu razumijevanja svijeta oko sebe i samoga sebe.

4. Nema razgovora ako se ljudi susreću kao stranci, odnosno ako nemaju ništa zajedničko. Oni moraju osjetiti potrebu za razgovorom, a nju će osjetiti ako su svjesni razlika, ali i sličnosti u osjećajima, vjerovanjima i ponašanju. Uvijek treba isticati ono zajedničko do čega se u razgovoru došlo, kako bi se dobilo na povjerenju i motivima za daljnji razgovor. Pri tome, naravno, ono što je zajedničko ne mora biti bitno, a ono što je bitno ne mora biti zajedničko, ali mora se početi od nečega što povezuje ljude.

5. Metodološki, trebalo bi ući u razgovor naglašavajući ono što nas ujedinjuje i što nam je zajedničko, a razlike prepustiti kasnijoj obradi. Međutim, ako se zbog onoga što je zajedničko ostavlja po strani ono što je posebno i pojedinačno, to ne bi vodilo istinskom jedinstvu jer bi te razlike ubrzo izbile na površinu i izazvale nove sporove.

6. Bez poštovanja drugog, koji teži istini, bez obzira koliko je daleko od nje u početku razgovora, i bez povjerenja u njega, nema iskrenog susreta između dva čovjeka – pa umjesto razgovora dvije osobe imamo razgovor dvije maske. Ljudi se mogu odlično razumjeti, ali ako ne vjeruju jedan drugome onda nema zajedničkog života. Zato je dobra volja presudnija od znanja jer, gdje nema po-vjere-nja, nema ni razgovora. Svaki ugovor samo je dokaz više da je među ljudima nestalo povjerenja, (kao i svaki katanac na ustima ili vratima). “Samo onaj tko vjeruje u svijet, može nešto učiniti sa njim” – ističe Martin Buber.

7. U razgovor se ulazi s namjerom da se traži istina, a ne da se ostvari pobjeda nad sugovornikom – čim priznam pravo drugačijeg mišljenja, odričem se stava da sam samo ja u pravu. Čim pristaneš na razgovor, ostvario si minimum jednakosti i tolerancije prema drugom čovjeku i drugačijem mišljenju. Razgovor ne bi trebao biti nadmetanje i borba, već otvaranje i igra.

8. Svaki sudionik u razgovoru ovisi o drugome s obzirom na saznanje istine i smisla – i zato odnos moći ovdje mora biti isključen; svi rade na ostvarenju boljih mogućnosti mišljenja i življenja. Biti ovisan o drugome ne znači biti podređen ili pak nadređen. Biti tolerantan ne znači samo priznati drugom da misli i djeluje po svojoj volji, nego i smoći snage da se vlastita misao i djelovanje otvore za prigovore kao i svjesnu i nesvjesnu dopunu.

9. Ako učite iz ljubavi, istina će vas pratiti kao vlastita sjenka. Kao što sunčevi zraci otvaraju ruže, tako će duhovno zračenje otvarati vaše duše za ono što je istinito, lijepo, dobro i sveto.

10. Dok smo otvoreni za druga iskustva, misli i vrijednosti, možemo stvarati; samo u dodiru s drugima možemo rasti. Onaj tko je sebe zatvorio za druge, nema budućnosti. Kao zatvoreno biće, osuđen je boraviti u samom sebi, bez nade da iskorači u novo iskustvo.

11. Ne bi se trebalo dirati u najosjetljivija pitanja na početku razgovora; bolje je početi s onima koja su lakša za dogovor, da bi se steklo uzajamno povjerenje i neki temelj na kojem se može dalje graditi.

12. Sudionici u razgovoru moraju biti svjesni da ne samo da jedan drugome pomažu da više saznaju, nego se tako i bolje upoznaju; oni ne proširuju samo svoju svijest nego i svoje zajedništvo!

13. U razgovoru se mora precizirati što netko misli pod ovim ili onim pojmom, jer se mnogi nesporazumi rađaju upravo iz različitog razumijevanja istih riječi. Postoje razlike između onoga što netko kaže i onoga što drugi čuju – riječi varaju misli. Istinsku zajednicu čine ljudi koji se međusobno dobro razumiju – oni dijele jedan svijet zajedničkih značenja. Prije svega, neophodno je da se upoznamo sa rječnikom svojih sugovornika. Kao što je jezik domovina za pjesnike, tako i svaki sudionik u razgovoru ima svoju domovinu i voli je kao i vi svoju.

14. Jedino u čemu se sudionici razgovora mogu unaprijed složiti jest da odbace nasilje kao način rješavanja međusobnih sporova i sukoba. Ovaj prevrat u načinu mišljenja neophodan je da bi se mogao učiniti preokret i u načinu življenja.

15. U razgovoru svaki čovjek pristaje na saznanje da je nesiguran i ograničen, ali on se toga ne stidi jer je to način na koji svaki čovjek živi i djeluje.

16. Nijedan pogled na svijet koji dijeli ljude ne bi trebao postati njihov vodič u mišljenju, vjerovanju i ponašanju; kad god izaberu rasni, klasni, nacionalni, vjerski, stranački ili drugi interes za svoga vođu, mogu biti sigurni da čine grešku i grijeh. Ne valja od razlika praviti razloge za nepovjerenje, sumnju, mržnju i svađu. Odanost istini znači mnogo više od odanosti rasi, klasi, vjeri, naciji, stranci. Ako se svaka stvar vidi i ocjenjuje isključivo kroz grupni interes, onda su sukobi s drugim grupama sasvim izvjesni.

17. Tumači stav svojih protivnika na način na koji oni to zaslužuju kao tvoji sugovornici– ne hvataj se za pojedine slabosti u njihovom stavu, nego nastoj shvatiti cjelinu.

18. Uzmi u obzir osjetljivosti ljudskih bića. Neka tvoj prijekor bude blag, a tvoj dokaz jak. “I kada te hvalim i kada te korim, uvijek te volim”. Tvoje pravo da drugačije misliš i živiš može biti ograničeno jedino jednakim pravom drugoga.

iz knjige: Đuro Šušnjić, “Dijalog i tolerancija”/znakoviporedputa