Ne postoji svijet izvan nas kao takav. Postoji toliko svjetova koliko je promatrača. Cijeli doživljaj našeg života jest percipiranje vanjskih signala (boja, mirisa, oblika i raznih drugih frekvencija) kroz naš filter osobnosti koji je onda prevodimo u svoj doživljaj stvarnosti. O svijetu zaključujemo na temelju svega što smo doživjeli od začeća (a možda i prije) do trenutka u kojem percipiramo. Sve što smo doživjeli, sve što su nam govorili o nama, o svijetu, o sebi postalo je dio naše stvarnosti i doživljaja svijeta u kojem živimo.
Manipulacija vlastitog uma
Energije u kojima smo se kupali cijeli život itekako su dio našeg energetskog sustava, uvjerenja koja smo izgradili slušajući i promatrajući druge, definiraju naš svijet i manipuliraju našom stvarnošću. Što ste najviše slušali (verbalno ili neverbalno) u svojem životu: “Život je težak”, “Ljudi su pokvareni”, “Za bogatstvo se treba pomučiti”, “Prvo budi takav i takav pa možeš dobiti to što želiš“, “Nesposoban si i nespretan“, “Nema ništa bez škole i diplome“ ili “Život je igra“, “Divan si ovakav kakav jesi“, “Obilje je naše prirodno stanje“, “Budi slobodan pratiti želje srca“, “Mi smo slobodna bića i kreiramo vlastitu realnost“ itd.?
Sve čemu smo bili izloženi dio je nas i našeg svijeta. Ako ste sve to uzimali zdravo za gotovo i niste kroz vlastito iskustvo otkrivali istinitost ili neistinitost svih tih uvjerenja onda je vrlo vjerojatno da živite zaglibljeni u iluziji stvarnosti. Zapravo ne živite svoj vlastiti život već ste u manipulaciji vlastitog uma koji je od najranijih dana bio (namjerno ili nenamjerno) manipuliran, a Vi se ponašate skladno download-anim programima i živite automatiziran i prilično nesvjestan život.
Takav život u principu nema svoju punoću, duboki osjećaj ispunjenosti, povezanosti, radosti, zaigranosti, ljepote, ljubavi. To i nije život u pravom smislu riječi. To je preživljavanje na traci. Obavljamo neke zadatke, stalno se nešto mora, uvijek je sreća “tamo negdje“, nikada se ne osjećamo da smo baš tamo gdje želimo biti i stalno postoji unutarnji rascjep. Stalno nešto nedostaje.
U tome osjećaju nedostajanja povežemo se sa vanjskim stvarima i mislimo kako će kada to i to napravim, završim, kupim, budem imao, budem bio, budem doživio i bla, bla….doći sreća. A ona nikako da dođe. Ili dođe nakratko pa opet ode za sljedećim “trebanjem nečega“.
I tako prođe život. A zapravo, radi se o tome, da smo nepovezani sa svojim istinskim potrebama, čežnjama i na kraju sa samim izvorom života. Najčešće smo povezani sa uvjetovanom misli koja kaže da nam nešto treba za sreću i onda mi jurimo za time ko’ muhe bez glave. Puno je kvalitetnije biti povezan sa istinskom potrebom, jer tada smo bliže istini. No najdivnije je kada je jedina čežnja; biti život koji jesmo i dopustiti mu da spontano teče.
Ne treba nama novac kao takav, već osjećaj obilja, opuštanja, sigurnosti, neograničenosti, lakoće i slobode da radimo ono što želimo.
Osvještavanje onoga kako se zapravo želimo osjećati jest put prema istinskoj potrebi. I što više slojeva osvijestimo to smo bliže istini. To smo bliže sebi i izvoru života. Jer što dublje u sebe zaranjamo jasnije uviđamo, da zapravo ne trebamo vanjske stvari, već određene osjećaje/stanja.
I kada shvatimo da je naš unutarnji osjećaj najvažniji i da on ne mora biti vezan za vanjske “stvari“ postajemo slobodni. Sve više imamo mogućnost kreirati stvarnost kakvu želimo. Više nismo ovisni o svijetu izvan nas. Znamo da je svijet u nama.
