Zaboravite što su vas učili otkako ste otvorili širom oči i postali svjesni onoga što govorite i činite. Zaboravite rečenicu da su pogreške sastavni dio života. Ne postoje pogreške, postoje samo iskustva. Da su vas tako učili od početka, lakše biste prihvaćali životne lekcije. Život bi se automatski činio mnogo ljepšim i lakšim za življenje. Usvajanje tih lekcija tjeralo bi vas da se preispitujete bez grižnje, da zaista radite na sebi i onome što želite biti. Ne biste toliko vremena gubili na tugu, na suze, na beznađe. Ne biste si dopustili prebacivanje krivnje za sve ono što činite.
Život se ne sastoji od niza slučajnosti, nikako. Ne postoji niti jedna jedina slučajnost u životu, barem ja u to čvrsto vjerujem. Isto tako, konstantnim odbijanjem promjena i onih lekcija koje su duši potrebne, samo se vraćate u startnu poziciju. Ne možete izbjeći neke lekcije i puteve. Morate proći i kroz suze i smijeh kako biste naučili tko ste. Sve što se dosad dogodilo u vašim životima, sve to ste podsvjesno i tražili da vam dođe na put. Zašto? Zato što je duša osjećala spremnost na promjene, spremnost na potres i preobrazbu u nešto bolje nakon iskustva koje će doći.
Već sam napomenula u prijašnjem tekstu, ono smo što mislimo. Iako smo ponekad uvjereni da mislimo sasvim pozitivno, da nema straha, upravo taj strah u podsvijesti kuje novi plan i šalje nam novu lekciju za usvojiti. Najlakši a ujedno i najteži način za spriječiti lošija iskustva jest otkriti svoje strahove, dopustiti im da isplivaju na površinu, suočiti se s njima. Nije dovoljno otkriti samo strah, potrebno je otkriti ono što hrani te strahove u nama. One rečenice ili misli u našoj glavi, ili ono što nam drugi odašilju kao rezultat njihovih strahova i negativnog razmišljanja, kako bismo shvatili što je okidač. Što to točno pokreće svojevrsne lekcije, ono kada na trenutak gubimo tlo pod nogama i nađemo se na nekom nepoznatom teritoriju?
Strah je lako prepoznati, ali nije lako ukloniti ga. Da bismo ga uklonili potrebno je rušiti dosadašnje obrasce razmišljanja i ponašanja. Odagnati misli koje nas ruše i birati misli i iskustva koje nas grade. Također, naučiti i iz lošijih iskustava izvući samo ono najbolje, te se suočiti sa strahom. Kada se suočimo sa onim što ne volimo ili ne želimo, tada rastemo i shvaćamo da smo se bojali samo sebe.
Zato, nema pogrešnog skretanja u životu. Da si išao drugim putem, onim lakšim, vjerojatno danas ne bi bio ona osoba kakva jesi. Ne bi naučio vrijedne lekcije, ne bi slušao svoj glas već bi se povodio za masom i prepuštao se struji života. Nisi ni mogao ići drugim putem. Zaboravi onu što bi bilo kad bi bilo.. Tvoja duša je imala drukčiji plan i putanju u ovome životu. Točno si ondje gdje si trebao biti. I ne brini, duboko u sebi i sam znaš da je jedino to bilo za tebe ispravno. Duboko u sebi znaš da se uzalud opireš i gubiš vrijeme pitajući se zašto, kada treba samo prihvatiti činjenicu da si većinu iskustava sam prizvao u život kako bi napredovao.
Tražio si često teži put ka cilju, znajući da ćeš izaći drukčiji, jači i bolji. Znajući da će te sva ta iskustva oplemeniti i od tebe napraviti čovjeka koji se ne boji istine, koji se ne boji promjena i neuspjeha. Neuspjeh je isto kao i strah, samo kreacija u našoj imaginaciji. Niti jedno niti drugo ne mogu živjeti bez nas, ukoliko ih sami ne hranimo lošim samopouzdanjem, nedostatkom vjere u sebe i naš izvor. Ne postoji neuspjeh kao takav, niti strah kao stvaran i opipljiv. Postoje lekcije, vrijedna iskustva, promjene. Ono što nam je dano kako bismo kreirali ovozemaljski život i tražili put ka sebi, put ka izvoru. Što prije shvatimo koliko je to dragocjeno, više ćemo uživati u svakom novom danu i svakoj novoj lekciji.
Nećeš se tada osvrtati na prošlost, niti se patiti sa grižnjom i vječitim predbacivanjem sebi. Shvaćati ćeš da prolaziš kroz tunel, nakon kojega ćeš uživati u svjetlosti i snazi. Svoj život ne bih mijenjala za tuđi. Niti se kajem zbog prethodnih lekcija, baš naprotiv. Zahvalna sam ,jer svakim danom znam da su se sve te lekcije dešavale s razlogom, da bih došla ovdje gdje sam sad. I ne, nisu one bile pogrešne, niti sam ja tad bila pogrešna. Bila sam ono što jesam, autentična kao i sada. Tada sam reagirala najbolje što sam znala, isto kao što i sada dajem sve od sebe da reagiram dobro i živim dobro.
Zato, shvati da je sva moć u nama, prigrli lekcije i svaki novi dan kao novu priliku da tražiš sebe. Novu priliku da se izraziš i dišeš punim plućima. Jer, život je lijep, i sa lijepim i onim manje lijepim iskustvima. Znaš da si živ, znaš da kroz suze dolaziš do katarze i do otkrivanja onih dijelova sebe za koje si bio uvjeren da više ne postoje. Znaš da mnogi nemaju priliku disati punim plućima, niti doživjeti još jedan dan, bio on dobar ili loš.
Udahni, spakiraj kofere i uspomene dugo čuvane u duši. Uputi se još danas na put u nepoznato, prepoznati ćeš lekcije koje su tebi dane, kako bi došao na odredište, kako bi bio ono što jesi u svoj svojoj punoći.
Marija Lombarović
https://marijalombarovic.wordpress.com/
