Jako je teško odlučiti se za promjene pa je ovako sigurnije, mnogi misle. I tako, mjeseci i godine prolaze, svakim danom raste ogorčenost i razočaranost u ljude oko sebe i u život, preplavljeni ste osjećajem usamljenosti i možda više ne vidite nikakav smisao u ničemu. Svakim danom ste stariji (ali ne i mudriji) i više ne možete vratiti vaš najdragocjeniji resurs – vrijeme. Djeca rastu i oni imaju svoje živote. Vi se nalazite pred zidom besmisla i ne znate više što, kako i kamo dalje.
Mnogi moji poznanici kao i klijenti nažalost žive predugo u nekim svojim fantazijama koje su jako uspješno oblikovali mjesecima ili godinama i teško ili nikako da izađu iz tog stanja.
U međuvremenu su postali nerezistentni na bilo koji utjecaj koji dolazi izvana koji bi srušio tu njihovu fantaziju.
Zašto neki ljudi bježe od odgovornosti?
Takvi ljudi zapravo ostaju emocionalno nezreli i nedovršene ličnosti, jer im prođe više od pola života da bi se jednog dana suočili sa gorkom činjenicom da su potratili svoj život – da se osjećaju jadno, usamljeno, razočarano, itd.
Jedna od tih mi se požalila da ima osjećaj kao da joj je netko ukrao život. Prvo su to bili roditelji, odnosno bipolarni otac i narcisoidna majka, a kasnije se sličan scenarij prenio u njezinoj romantičnoj vezi odnosno braku jer i dalje živi sa emocionalnim zlostavljačem. Ne želi se probuditi i preuzeti odgovornost za svoj život, jer ponekad je lakše biti u ulozi žrtve nego se resetirati i započeti sve iz početka.
Iz nekog razloga ljudima je jako teško da se suoče sa svojim problemima, traumama i strahovima koji leže u pozadini pa je lakše životariti umjesto da se probude iz hipnoze, shvate na čemu su i preuzmu kormilo odgovornosti u svoje ruke.
Za početak da naprave neku bilancu svoga života – što je dobro, a što nije dobro i ispravno i čini osobu nesretnom, neurotičnom, ogorčenom i bolesnom. Oni pate, djeca pate, svi se skupa muče i pate i nesretni su, a ipak ništa ne poduzimaju.
Ništa više nema smisla
Jako je teško odlučiti se za promjene pa je ovako sigurnije, mnogi misle. I tako, mjeseci i godine prolaze, svakim danom raste ogorčenost i razočaranost u ljude oko sebe i u život, preplavljeni ste osjećajem usamljenosti i možda više ne vidite nikakav smisao u ničemu.
Svakim danom ste stariji (ali ne i mudriji) i više ne možete vratiti vaš najdragocjeniji resurs – vrijeme. Djeca rastu i oni imaju svoje živote. Vi se nalazite pred zidom besmisla i ne znate više što, kako i kamo dalje.
Kada će mi biti bolje?
Buđenje zna biti sve samo ne ugodno. Nažalost i vrlo često kruta stvarnost života budi neke osobe iz anestezije. Očito da neki ljudi moraju dovoljno trpjeti u životu, primjerice u nekoj nesretnoj vezi dok doslovce ne lupe glavom o zid i ne prokrvare da shvate da su cijelo vrijeme živjeli u jednoj velikoj iluziji.
Dakle, moraju trpjeti prije nego se probude i konačno udare šakom o stol i kažu: “Sada je dosta. Siguran/ sam da postoji bolji život od ovog emocionalno ”ovisničkog” i lažnog života u kojem se uvjeravam da i nije tako loše i da bi moglo biti i gore’”!
Upravo tako, mnogi započinju rješavati neki svoj kronični problem, tek kad obole ili mentalno ili tjelesno (psihosomatske bolesti) i kada im više bude dosta te bolesti – koja se može manifestirati kao neka tjelesna bolest, neuroza, ovisnost, i u najgorem slučaju psihoza.
Sve dok ste u otporu nema promjena na bolje
Koliko god mi mislili da možemo sami sebe iscijeliti, to baš i nije uvijek tako i zato je ponekad bolje potražiti stručnu pomoć. Iako moram iskreno priznati da iz moje perspektive – psihološka pomoć i rad na sebi može, ali i ne mora nužno svakome pomoći. Jedno od čestih pitanja bude – ”O čemu to ovisi hoću li, odnosno kada ću se osjećati bolje”?
Prvo i osnovno, to hoće li i kada će vam biti bolje ovisi o tome koliko je jak neki otpor kojemu se podsvjesno odupirete. Prema tome, moj odgovor na pitanje ”kada će mi biti bolje” glasi – onda kada uspijem poljuljati pa tek onda srušiti vaš unutarnji otpor i unutarnje konflikte s kojima se podsvjesno borite i zbog koji imate osjećaj da se neprestano vrtite u začaranom krugu!
Eto, tada će biti bolje. To bi ”prevedeno” značilo da je nužno suočiti se sa sobom i sa svim svojim demonima (strahovima) koji vas blokiraju i drže taocima.
Strah naš svagdašnji
Drugim riječima, kada govorimo o radu na sebi kao procesu, to znači da kroz taj proces postupno prolazimo kroz faze otpuštanje otpora i unutarnjih konflikata odnosno svega onoga čemu se odupiremo i čvrsto držimo za sebe jer se bojimo.
Čega se vi bojite? Koji su vaši najveći strahovi koji vas paraliziraju i koče da nešto promijenite u vašem životu?
piše: MSc. Mirella RASIC PAOLINI, specijalist struke za psihofizičko, mentalno i duhovno zdravlje/focusin-holisticlifestyle
