„Zašto nemam samopouzdanja? Ne vjerujem u sebe!“ Vrlo često čujem ovo u radu s osobama koje mi se obraćaju za savjetovanje ili dolaze u grupe. Pitanje koje možda izgleda jednostavno i površno, međutim ako se zadubimo malo u problematiku ovoga pitanja možemo vidjeti da ono može biti itekako duboko.
U ovom tekstu pisati ću o tome kako može doći do ovakvih dubokih podsvjesnih vjerovanja i uvjerenja. Kako se u zadnje vrijeme uglavnom bavim ranjenim unutarnjim djetetom i pomažem ljudima da iscijele svoje unutarnje biće, vidim kako većina ljudske problematike seže u prve godine života.
Za svako dijete je vrlo bitno da tijekom svoga odrastanja ima roditelje (ili osobe koje se o njemu brinu) u koje se može pouzdati i imati povjerenje. Tome pripomaže da su roditelji predvidljivi i konzistentni, tada imamo jasnu sliku i roditelji su predvidljivi, okolina je sigurna i mi smo sigurni. Možemo vjerovati ljudima oko sebe i učimo kako je svijet oko nas sigurno mjesto. Još jedna veoma bitna stavka je da sami roditelji imaju vjeru se sebe, da si vjeruju.
Ponekad to nije slučaj, ponekad su roditelji isto u svojim vlastitim procesima, pričama, obiteljskim zapetljanostima. Nije da uvijek možemo odrastati u takvim savršenim uvjetima, i ponekad se dogodi na izgubimo povjerenje u okolinu, povjerenje u osobe koje nas okružuju, ne možemo vjerovati kako je svijet sigurno mjesto za nas i na kraju možemo izgubiti povjerenje u samoga sebe.
Ako pratite ovaj naš najraniji doticaj s okolinom možete primijetiti koliko je unutarnje dijete bitno iscijeliti ako imamo neku ranu. To može u velikoj mjeri kontaminirati naš život odrasle osobe i kvalitetu samoga života.
Nedostatak povjerenja može se kasnije razviti tako da oko sebe gradimo debele zidove kako nam više nitko ne bi mogao prići i povrijediti nas. Naravno da je iluzija da nikada nećemo biti povrijeđeni, ostavljeni i izdani. To je mogućnost svakoga odnosa, ali isto tako ukoliko se pod svaku cijenu štitimo toga ostajemo sami unutar svoga zida. A čovjek je biće relacije i odnosa, potreban nam je onaj drugi, potrebna nam je razmjena i povezivanje.
Ukoliko ne možemo ostvariti odnos povjerenja, tada ćemo biti uskraćeni i za intime odnose. Uskraćujemo se za jednu vrijednost života. Druga krajnost je da svima naprosto slijepo vjerujemo, da imamo naivan pogled prema svakome isključujući zdravo i kritičko vjerovanje.
Widget not in any sidebars
Živjeti u svijetu, živjeti bez povjerenja veoma je teško. Ova rana unutarnjeg djeteta prožima puno aspekata: nemamo povjerenja u drugoga, u svijet i u nas same.
Povjerenje je baza, na tome počiva naše samopouzdanje, samopodrška i sposobnost da se pojavimo sa svim svojim darovima i talentima. Stoga ukoliko nam se čini da nam ovakve kvalitet nedostaju posegnimo duboko u sebe prema tom unutarnjem djetetu i dozvolimo si neko vrijeme da povijamo ove rane. Dugoročno ovakav pokret imati će dobar utjecaj na nas i one koji nas okružuju!
Antonio Mrzlić, gestalt psihoterapeut
32 OSTVARI SVOJE NEOGRANIČENE SPOSOBNOSTI
