Svaka žena ima priliku živjeti divljim životom. Jer divljina nije nešto što se stiče ili uči, divljina je naše prirodno stanje koje smo uvjetovanošću zaboravili.
Zaborav je, srećom, privremen. Divlji duh ima tu mogućnost da vreba iz prikrajka, iz zatvora u kojem je utamničen i da nas povremeno, kroz snove, kroz naše glasnike u obliku drugih ljudi, pa čak i kroz našu bol, uvijek i iznova podsjeća da je tu, zanemaren i zaboravljen.
Poslušamo li ga, dogodi se transformacija neslućenih razmjera. Divlji život budi se onog trena kad kažemo dosta svim lažima, zauzmemo se za sebe, uzmemo uzde u svoje ruke, počnemo donositi odluke iz i za sebe i prihvatimo svu odgovornost koja iz toga proizlazi.
Pa zašto onda još uvijek ima toliko pitomih žena (jer pitomost je suprotna divljini) i zašto je divlje živjeti takav izazov? I jeste i nije.
Da bi smo shvatili pojam divljine, moramo razumjeti njegovu suprotnost – pitomost. Pitomost je stanje u koje nas dovodi odgoj majki koje i same nisu bile divlje. Pitoma majka ne trpi divlji duh svoje kćeri jer ju podsjeća na sve ono što je i ona mogla ali se nije usudila.
A nitko ne želi imati takvog živog svjedoka vlastitih ograničenja. Pa da bi sebe zaštitila od boli istine, ona zarobljava svoju divlju kćer.
Pitoma majka učinit će sve da joj ne dozvoli rasti i razvijati se. Takav odgoj osakaćuje divlji duh, koji, još nejak i nerazvijen nema izbora nego se predati. Nerijetko, sama egzistencija te djevojke biva ugrožena i ona se u nemoći predaje.
Odgoj pitomih majki najprije će težiti pražnjenju divljeg sadržaja, kako bi se duh mogao napuniti onime što je prihvatljivo i što neće biti prijetnja okolini.
Na taj način, a u strahu od posljedica pružanja otpora, divlja duša sklona je napustiti tijelo, a nastanjuje ga neki čudni hijeroglif koji više nema veze s našim porijeklom, koji je programiran da čini ono što se od njega očekuje i da bude ono što mu je rečeno da smije biti. Zato divlja žena obično ima osjećaj izgnanstva i zato se treba VRAĆATI – da bi uopće počela živjeti.
Ništa strašno. Jer divlji duh je neuništiv. On je sila koja će se probuditi prvom prilikom kad se pojave zdravi uvjeti za njegovo izbijanje iz sjene. Do tada, dobro je da spava i skuplja snagu. Jer kad se probudi – micat će planine.
Drugi neprijatelj divlje žene je društvo. Jer društvo zna da divlja žena zna i živi istinu bez obzira na posljedice.
Zna da je divlja žena ono dijete koje se usudi stati na sred trga i vikati da je car gol. A društvo ne treba ženu koja zna, nego ženu koja sluša. Koja slijedi naredbe i utapa se u gomili.
Svjesnost divlje žene prijetnja je sistemu koji postoji eonima. Zato će društvo napraviti sve da kazni svaki trzaj divljeg duha koji se odluči usprotiviti postavljenim pravilima ponašanja.
I ako divljina nije dovoljno snažna da se suprotstavi sistemu, patit će. Jer koja je najveća kazna pojedincu, od kazne izopćenja iz društva, bez kojeg misli da ne može? Taj strah je ukorijenjen u čovjeku i protiv njega se ne može i ne treba.
Potrebno je, međutim, da divlja žena shvati razliku između mase i plemena. Masa je stado koje ima samo jedan um. Um stada. Pleme je zajednica koja je puno više od zbroja svojih sastavnih djelova.
Divlja žena ne treba ni jedno ni drugo. Ali dok je pleme poželjno, masa je ono čega se treba kloniti.
Divlja žena mora izdržati bol izbora koji je pred njom i naći svoje pleme, istovremeno se odričući mase koje je do sad bila dio, a u kojoj možda ostaje i njena obitelj. Taj izbor nije lagan, ali je nužan za naše psihičko zdravlje, ako i kada je obitelj ta koja nam ne da živjeti.
I zato je divlji život tako težak. Jer donosi mnoge izazove pred kojima je lako pokleknuti i od kojih su mnogi bolni.
Biti slobodan, biti svoj, biti gospodar svog života često znači biti – SAM.
Hodati svojim putem često znači biti – SAM.
Biti na tronu često znači biti – SAM.
I to je cijena koju moramo platiti.
I jednog dana slijedi nagrada što smo taj izazov prihvatili: svjesnost o tome da na svijetu postoji puno tronova i puno samoća, koje čine jedno posve novo pleme kojeg do sada nismo bile svjesne.
I onda pojmimo najveći dar koji nam donosi činjenica da smo se usudili: spoznaju da je ta SAMOĆA samo druga strana medalje na kojoj piše – SLOBODA.
Živite svoju slobodu.
Autor: Kristijana Vučetić / povratakdivljezene.com
