Iscjeljenje počinje onoga trenutka kada pogledamo ravno u oči tome što nas boli i počinjemo ga istinski prihvaćati takvim kakvo jest. Bez opiranja. Bez reagiranja. Bez zadavanja sebi vremenskog okvira kada to mora biti. Zato što je to onaj dio koji će život, Izvor ili kako god ga doživljavali, odraditi za nas. U svom vremenu. Koje je uvijek pravo.
Život nas neprestano suočava s novim izazovima ne pitajući nas jesmo li spremni i možemo li ih pratiti. Jer on zna da, kada bi nas pitao, mi bismo odgovorili: „Ne. Još nije vrijeme. Ljepše je ovako.“ I tako do tko zna kada. Vjerojatno do nikada.
I baš zato što smo mi ljudi jedina bića koja imaju svijest, OVDJE smo da bi rasli (ne samo fizički i mentalno, nego i u svijesti). A rast se ne događa tamo gdje je ugodno i mekano.
Najveći rast uvijek dolazi iz sjene, tame, boli i mulja. Poput lopoča, čiji su korijeni duboko zakopani u mračnom, mutnom i prljavom dnu, te se probija kroz vodu i na površini otvara predivan, čisti cvijet koji uopće ne nosi tragove blata iz kojeg je potekao, i mi ljudi sposobni smo najveće životne poteškoće transformirati u najljepše blagoslove.
Kada nam život donese faze u kojima proživljavamo gubitak, čežnju, usamljenost, neizvjesnost, beznadežnost … (a nitko od nas toga nije lišen), može biti tako bolno osjetiti sve to. Jer, kada smo usred toga, čini nam se kao beskrajni tok boli koji teče kroz naše srce.
I što učiniti tada? Dopustiti. Dopustiti si osjetiti tu bol u potpunosti. Jer upravo ona je ta koja nas mijenja tako što osvjetljava naše tame, nesvjesne obrasce i uvjerenja koja su nas i dovela do svih tih iskustava.
Iscjeljenje počinje onoga trenutka kada pogledamo ravno u oči tome što nas boli i počinjemo ga istinski prihvaćati takvim kakvo jest. Bez opiranja. Bez reagiranja. Bez zadavanja sebi vremenskog okvira kada to mora biti. Zato što je to onaj dio koji će život, Izvor ili kako god ga doživljavali, odraditi za nas. U svom vremenu. Koje je uvijek pravo.
Onoga trenutka kada prihvatiš ono što jest, oslobodit ćeš se. (Eckart Tolle)
Otpuštanje nam daje slobodu, a sloboda je jedini uvjet za sretan život. (Thich Nhat Hanh)
Jedina nepromjenjiva konstanta života jest da sve teče, da se sve mijenja i da ništa pa ni bol, nije vječno. Znajući to, jedino što nam je potrebno kada bivamo suočeni s tim olujnim valovima koje nam život donosi izvana, jest ući u sebe duboko, duboko, duboko.
Mir dolazi iznutra. Ne traži ga izvana. – Buddha
Mir se ne nalazi na vrhu planine, nego u srcu onoga koji se na nju penje. – Narodna mudrost
Koliko li je samo istine u tome da „sve čovjekove nevolje proizlaze iz njegove nesposobnosti da mirno sjedi sam u sobi“. – Blaise Pascal
Kada imaš i njeguješ mir unutar sebe, ti si borac koji je pobijedio bitku prije negoli je ušao u rat. Zašto? Zato što se onom čovjeku koji je u miru sa samim sobom svatko sklanja s puta. Jer nema potrebe boriti se. Jer nema potrebe braniti se. Jer se ne osjeća prozvanim, napadnutim.
Sve ono što si iznutra, odražava se u ogledalu tvoga života prema van. Kada zračiš istinskim spokojem, koji proizlazi iz prihvaćanja svega onakvim kakvo jest i dubokog povjerenja u život da je sve uvijek onako kako jedino može i treba biti, ali i da će sve proći, svijet (drugi ljudi izvan tebe) počinju skidati svoje maske i štitove.
Jer osjećaju da se ne moraju ni protiv koga boriti niti se braniti. Jer osjećaju da u tvojoj prisutnosti mogu biti svoji i da su upravo i jedino takvi pravi pravcati.
A ti… postaješ nepobjedivi vladar tog (sve)mira – mjesta na kojemu je uvijek spokojno. Zato što znaš da je sve pa i najveća bol, prolazno, a da je ono što nas sve uvijek povezuje potpuno prihvaćanje. A što je potpuno prihvaćanje negoli ljubav.
Martina Setnik
