Starenje ne počinje onda kada se lice promijeni. Počinje onda kada čovjek prestane osjećati život u sebi.
Sigurno ste barem jednom sreli osobu kojoj je teško odrediti godine. Na njezinu licu vide se iskustvo i tragovi vremena, ali cijela njezina pojava djeluje neobično živo. Pogled joj je budan, pokreti prirodni, glas topao, a prisutnost snažna. Ne privlači pažnju savršenom kožom, figurom ili odsutnošću bora. Privlači načinom na koji postoji u vlastitom tijelu.
Njega kože, kvalitetna prehrana, san i kretanje imaju svoju vrijednost. Ipak, dojam mladosti obuhvaća mnogo više od izgleda. Na njega utječu emocionalno stanje, odnos prema sebi, životne navike, radoznalost, kvaliteta odnosa i sposobnost čovjeka da ostane povezan s onim što ga raduje.
Vibracija koju primjećujemo kod takvih ljudi prepoznaje se u njihovu pogledu, držanju, glasu i načinu na koji se odnose prema drugima. Osjeća se u miru koji nose, otvorenosti prema životu i unutarnjoj toplini koja ne ovisi o datumu rođenja.
Upravo takvi ljudi pokreću važno pitanje: stari li čovjek samo zato što prolaze godine ili dio njegove mladosti nestaje onda kada izgubi dodir sa sobom?
Suvremeno društvo starenje često predstavlja kao postupno odricanje. Nakon određene dobi očekuje se manje energije, manje ljepote, manje želja i sve uži životni prostor. Ženama se posebno uporno šalje poruka da njihova vrijednost slabi s godinama i da je mladost bila razdoblje u kojem se dogodilo ono najbolje.
Tijelo se mijenja. Lice se mijenja. Životna snaga također prolazi kroz različite faze. Ipak, povezanost sa sobom određuje koliko će čovjek u tim promjenama ostati prisutan, otvoren i živ.
Zašto neki ljudi zadržavaju mladost mnogo dulje
Razlika između dvoje ljudi iste dobi ponekad je izrazita. Jedna osoba već u četrdesetima djeluje umorno, zatvoreno i emocionalno istrošeno. Druga u šezdesetima ili sedamdesetima zrači toplinom, jasnoćom i iskrenim zanimanjem za svijet.
Genetika, zdravlje i životne navike imaju važnu ulogu. Na izgled i vitalnost utječu san, prehrana, kretanje, izlaganje suncu, pušenje, bolesti i brojni drugi čimbenici. Ipak, oni ne objašnjavaju u potpunosti dojam koji čovjek ostavlja.
Ponekad nečija energija progovori prije nego što uopće primijetimo crte lica.
Čovjek koji dugo živi u napetosti, strahu, razdražljivosti i emocionalnoj iscrpljenosti takvo stanje s vremenom počinje nositi i u tijelu. Mijenjaju se držanje, način disanja, mimika, san, ton glasa i odnos prema drugim ljudima. Lice postaje zatvorenije, pokreti teži, a pogled gubi dio svoje otvorenosti.
Dugotrajan unutarnji pritisak iscrpljuje. Kada čovjek godinama potiskuje osjećaje, prelazi preko vlastitih granica i živi život koji ne prepoznaje kao svoj, sve teže pronalazi prostor za radost, spontanost i odmor.
Postoji i drukčiji način življenja.
Neki ljudi ne troše svu svoju snagu na borbu protiv vremena, emocija i vlastite prirode. Poštuju svoje granice, priznaju si ono što osjećaju i ne pokušavaju neprestano zadovoljiti očekivanja drugih. Njihova energija djeluje sabrano, toplo i autentično.
Uz takve se ljude osjeća mir. Osjeća se život. Njihova snaga ne traži pažnju, ali je teško zanemariti.
To nije nametljiva mladost koja se pokušava dokazati. To je tiha unutarnja vitalnost čovjeka koji još uvijek sudjeluje u vlastitom životu.
Tijelo nikada ne zaboravlja ono kroz što prolazi duša. Ono pamti razdoblja napetosti, ali prepoznaje i svaki trenutak sigurnosti, odmora, nježnosti i istinske povezanosti.
Kako strah od starenja mijenja način na koji nosimo godine
Strah od starenja često počinje mnogo prije stvarne starosti. Pojavljuje se onda kada čovjek u ogledalu počne tražiti dokaze da nešto gubi. Svaka nova bora postaje upozorenje, svaka promjena na tijelu razlog za nezadovoljstvo, a svaka godina potvrda da vrijeme radi protiv njega.
Takav odnos prema sebi stvara stalnu napetost. Pogled više nije usmjeren prema životu, već prema onome što navodno nestaje. Čovjek se uspoređuje, kritizira i promatra kroz zamišljene oči drugih. Umjesto da vidi cijelu osobu, vidi samo znakove prolaznosti.
Tijelo reagira na takav unutarnji govor. Rečenice koje osoba svakodnevno ponavlja sebi utječu na raspoloženje, držanje, samopouzdanje i način na koji se brine o sebi. Ako se u ogledalu stalno traži potvrda propadanja, lice s vremenom počinje nositi upravo tu zabrinutost.
Tragovi vremena na licu govore tek dio priče o mladosti. Mnogo više otkriva pogled čovjeka koji još uvijek osjeća da ga život zove.
Kada osoba svakoga dana barem nakratko izađe iz unutarnje utrke, počinje se mijenjati njezin odnos prema sebi. Pogled postaje mekši, držanje opuštenije, a prisutnost sigurnija. Više se ne promatra samo kroz nedostatke i promjene. Ponovno vidi cjelinu.
Kada je unutra strah, lice se zatvara. Kada je unutra mir, lice omekšava. Kada je unutra život, pogled ponovno zasja.
Mladost počinje tamo gdje čovjek prestaje ratovati sa sobom. Tijelo je saveznik, godine su prirodan dio života, a emocionalno stanje snažno oblikuje način na koji ih nosimo.
Osoba koja održava vezu sa svojim osjećajima, tijelom, unutarnjim mirom i živim zanimanjem za svijet svoje godine nosi smirenije, ispunjenije i dostojanstvenije.
Ljudi oko nje to često primijete prije nje same. Ne vide samo lice. Vide mir, toplinu i onu tihu svjetlost koja dolazi iz čovjeka koji više ne bježi od sebe.
U tome leži vibracijska tajna ljudi koji kao da ne stare.
Oni ne poriču vrijeme niti ratuju s godinama. Oni čuvaju život u sebi.
ATMA – Pripremila: Suzana Dulčić
